NAKON stresne i rizične trudnoće, Nejra je prije četiri mjeseca rodila zdravu djevojčicu.
U bolnici su bile dva dana, a ona nije mogla skinuti pogled sa svoje kćeri i jedva je čekala da joj je babice donesu. Istovremeno je jedva dočekala doći kući, vidjeti muža i zagrliti ga.
“Kad smo došli kući, vani nas je dočekalo deset ljudi. Svi su ušli s nama u kuću. Niko nije mario što želim da se odmorim, provesti vrijeme s mužem i djetetom. Niko me nije pitao kakav sam imala porod. Nisam mogla leći, nisam se mogla ispružiti. Dok sam se mučila u polusjedećem položaju, krenuli su dijeliti savjete koje nisam uopšte tražila”, otkrila nam je ova majka.
Savjeti koje je čula od porodice bili su:
- “Ne smiješ imati cvijeće u prostoriji gdje je beba.”
- “Ne smiješ se kupati ni tuširati, samo malo oprati donji dio i dobro istrljati sa šamponom.”
- “Beba ne smije doći u dodir s vodom sve dok joj ne ispadne pupak.”
- “Ne smiješ ljubiti bebu u snu.”
- “Ne smiješ je gledati kad si pospana.”
- “Bebin veš ni slučajno ne smije ostati obješeno kad padne mrak.”
- “Pusti doktore što kažu, slušaj nas starije.”
- “Ne smiješ izlaziti 40 dana.”
Ali najviše su joj smetala propitkivanja o dojenju. Nejra govori da je mišljenja da nitko ne bi trebao ispitivati majku doji li ili ne jer je to intimna stvar.
Sakrivala se kad je trebala nahraniti kćerku, počela se smatrati nemajkom
“Trudila sam se dojiti, ali zbog stresa mi se smanjila količina mlijeka. Beba je prve dvije sedmice sporo dobijala na težini. Počele smo kombinovati dojenje i adaptirano mlijeko. Čim bi me neko vidio kako hranim dijete na bočicu, odmah su krenula pitanja zašto ne dojim, zašto nemam mlijeka. Čula sam da je do mene što nemam mlijeka. Osuđivanje što je nisam dojila me ubijalo, grizla me savjest što nisam mogla dojiti i sebe sam počela smatrati nemajkom. Krila bih se svaki put kad sam morala nahraniti kćerku, nekad bih je pustila da gladna plače jer nisam htjela da me gosti vide kako je hranim na bočicu, kako me ne bi više osuđivali. Sada se zbog toga osjećam grozno”, govori Nejra.
U svemu joj je podrška bio jedino suprug koji ju je tješio i znao reći porodici da se ne miješaju jer su njih dvoje odlučili slijediti savjete pedijatra i patronažne sestre. Naravno, drugima se to nije svidjelo pa su čekali priliku da njen suprug nestane kako bi joj nastavili davati neželjene savjete.
Počela se iskaljivati na suprugu, bebu nije voljela
“Nisu mu uopšte dali priliku da upozna naše dijete i da bude uz mene. Stalno su ga zvali da nešto obavi, da im pomogne. On inače radi na terenu i uzeo je dva mjeseca slobodno, a od toga je samo pet dana uspio provesti s nama. Ženama u selu nije bilo po volji što mi pomaže. Jednom je objesio rublje na balkonu pa su ga napali da za to služe žene.
Meni su govorili da moram čistiti kuću jer ne daj Bože da neko vidi nered, odmah će se početi pričati po selu kakvi smo. Kad smo nakon dvije sedmice htjeli izaći i popiti kavu s djetetom, onda se digla panika jer, kao, rodilja ne smije izlaziti iz kuće 40 dana poslije poroda”, prisjeća se novopečena majka.
Zbog svega toga pala je u postporođajnu depresiju. Nejra se bojala izaći iz kuće jer više nije mogla slušati komentare. Plakala je, nije mogla spavati, bojala se svakog novog dana i pitala se kako će izdržati. Iskaljivala se na suprugu koji to nije zaslužio, bila je nervozna i živčana.
“Svoju bebu nisam voljela, nju sam smatrala krivom i govorila da želim da je barem nisam rodila. Tek nakon tri mjeseca sam malo došla sebi, počela je prihvatati i voljeti, grliti i ljubiti. Nisam je puštala iz naručja. Četiri mjeseca nakon poroda me prošla postporođajna depresija. S mužem i djetetom sam otišla u Njemačku. Svjesna sam gdje se moram vratiti, ali nadam se da imam vremena da se skroz oporavim i da dođem u stanje da me tuđi komentari ne diraju”, kaže.
“Nije sramota tražiti pomoć, nemojte držati probleme u sebi”
Svoju priču je iznijela kako bi ženama koje možda prolaze kroz isto dala tračak nade i poručila im da nisu razmažene, djetinjaste ili nezahvalne.
“Pustite one priče ‘kako smo mi prije’. Prije su i žene i bebe umirale na porodu, umirale su jer su rađale po njivama, dobijale su razne infekcije jer se o higijeni nije vodila briga. Nije lako oglušiti se na komentare, znam da ne treba sve primati k srcu, ali teško se oglušiti baš svaki put.
Nije sramota potražiti pomoć, nemojte sve držati u sebi jer će vam biti gore. Popričajte s prijateljicom, psihijatrom, bilo kime ko bi vam mogao biti utjeha i pomoći. Žao mi je svake žene koja to iskusi, ali kako dođe tako će i proći. Tu smo da jedne drugima budemo potpora i podrška”, zaključila je.
Što napraviti ako se jave simptomi postporođajne depresije?
Patronažne sestre, koje u Hrvatskoj obilaze rodilje i bebe u prvim sedmicama nakon porođaja, trebale bi prepoznati ponaša li se žena depresivno. Zna se da postoje tri stepena postporođajne depresije, a najzastupljenija je blaga, takozvani baby blues.
Veliku ulogu igra i partner, koji bi se trebao uključiti i tražiti pomoć ili savjet ako primijeti da se žena čudno ponaša. Kod sumnje na postporođajnu depresiju, potrebno je kontaktirati ljekara porodične medicine i pedijatra, koji će po potrebi rodilju uputiti psihijatru i/ili uključiti terapiju antidepresivima.