Setila sam se jedne klijentkinje koja nije mogla da kaže mami da je boli svaka kost na telu zbog autoimune bolesti od koje boluje, jer bi mami, na sam ćerkin jauk, skakao pritisak i ona bi završavala u hitnoj.
Pa bi onda spasavali mamu, a ne njen bol.
Zato joj je bilo lakše da ćuti o svom bolu, sakriva ga pred mamom, jer je bilo mnogo teže sa tim istim bolom, neumirenim i neutešenim, jurcati po hitnim pomoćima i spasavati mamin život.
Nije mogla čak ni da se ljuti na mamu, jer bi njoj i na ljutnju ponovo skakao pritisak, pa bi sledio ciklus istog mučenja po hitnim službama.
Kakva razoružanost! Tragična! Jer šta je mojoj klijentkinji preostalo nego da čuti i trpi i pomiri se sa tim da sakriva svoj bol.
Setila sam se priče koju je Gabor Mate ispričao o sebi. O tome kako je sa operisanim kolenom, šepajući na tu nogu, otišao mami u posetu. Kada je ušao u maminu sobu automatski se ispravio i počeo da koristi svoju tek operisanu nogu kao da ga ništa ne boli.
Štitio je svoju mamu od svog bola.
Nije sebi dopustio da šepa pred njom, jer nije bitno što njega boli, samo da mamu ne boli njegov bol.
Kako čudna jednačina, zar ne?
Mogla bih da ispričam mnogo takvih priča , uključujući i moju.
I sve bi one podrazumevale skrivanje sopstvenog bola od drugih kako se ovi ne bi uznemirili.
I skrivanje sopstvenog bola od sebe raznim mehanizmima samozaštite.
I u svakoj osobi koja se lečila od karcinoma dojke, a koju sam imala prilike da saslušam, uključujući i mene, nalazi se po jedno takvo dete koje krije svoje šepanje, svoj psihološki bol, kako drugog ne bi bolelo.
Koje krije svoje potrebe, možda ih tako duboko potisne da više ni samo ne zna da postoje, kako drugome ne bi bilo na teretu. Jer su takvi uslovi sa kojima je odrastalo i koje je normalizovalo.
Možda ćete čuti da osoba koja se lečila od karcinoma priča o svom lečenju, plaši se karcinoma, razvija razne katastrofizacije oko karcinoma, ali to je i dalje bavljenje samo posledicama. Očiglednim ranama.
Unutra je i dalje ona šepava noga koju nikome ne pokazuje jer ima automatizovanu potrebu da druge zaštiti. A posredno i sebe.
Unutra je strah od svoje „ šepave noge“ sa kojom ostajemo sami, jer nikome ne smemo da je pokažemo.
Jer šepati pred drugima traži da se osećamo sigurno sa drugima, a osobe koje su preuzele odgovornost za to da „ druge ne boli“, nemaju tu sigurnost sa drugima, jer su postale ta sigurnost za druge.
Meni je u radu na sebi zato bilo najvažnije da nađem nekog ko će biti ogledalo za tu moju „šepavu nogu“ i sve one mehanizme koje sam razvila kako bih je od drugih sakrila.
Jer u lečenju karcinoma je strah od neizvesnosti, metastaza, smrti, odustva kontrole u prvom planu. U drugom je duboko potiskivanje svoje ranjivosti na koju je davno stavljena zabrana da bi se preživelo u značajnim odnosima.
Ljiljana Milić