Prije nekoliko dana za doručak sam svom novopečenom srednjoškolcu napravila palačinke.
Odgajanje mentalno jakog djeteta ne znači da neće plakati kada je tužno ili da ponekad u nečemu neće podbaciti.
Kada sam ja prvi put čula za lijeno roditeljstvo, pomislila sam da je neko špijunirao moj dom petkom naveče.
Ponekad ostanem bez daha zbog nje, ove moje predivne kćerke. Jednom nogom je i dalje u djetinjstvu, a drugu je podigla spremna da skoči i odleti u svijet.
Ja čitam poruke svoje djece, poruke sa različitih društvenih mreža, pa čak budem tu negdje i kada je na video pozivu. Ne kopam po tome privatno, njoj iza leđa već direktno pred njom.
Pravila su tu da se krše. Ili je to bar ono što moja kćerka misli.
Previše puta u njegovom kratkom životu mom sinu je rečeno nešto o meni, nešto što se usvojenoj djeci govori od pamtivijeka: da ja nisam njegova „prava“ majka.
Otvoreno pismo mojoj porodici koja nije zainteresovana za našeg sina.
Ukrcavala sam se na avion u Atlanti u momentu kada sam čula vijesti o Kobiju Brajantu, jednom od najvećih košarkaša u istoriji.
Mnogim roditeljima sezona povratka u školu znači i suludi haos organizovanja aktivnosti djece – od muzičke škole, matematike sekcije do dodatnih instrukcija. Ali novi izvještaji Američke akademije za pedijatriju (AAP) pokazuju da bi nam bilo korisno da djeci isplaniramo i velike dijelove vremena posvećene isključivo slobodnoj igri.
