Volim pričati. Razgovaram, pričam o svojim najnovijim fascinacijama. Obožavam riječi, kao i moja djeca. Provela sam više od deset godina slušajući ih kako dijele svoje misli – često istovremeno.
Pričaju bez prestanka o svom danu, pričaju kako ih je njihov brat ili sestra izludila, prepričavaju svoje vratolomije s prijateljima i neprestano iznose činjenice o video igrama. Toliko riječi, toliko važnih, a ipak jednostavnih misli oživljenih u našim razgovorima.
Ponekad uživam u svim tim razgovorima, a ponekad me sama količina istih natjera da produžim boravak u kupatilu, ali oni pričaju, i znam da su njihove riječi važne.
Doći će dan kada će trebati znati da su sigurni. Njihove riječi imaju vrijednost, i uvijek ću biti tu da ih saslušam.
Stoga sam se trudila da uvijek budem otvorena za razgovor. Pažljivo sam ih slušala dok su pričali o najnovijoj šifri za prevaru u video igrama.
Željela sam da znaju da mi je stalo do svakog razgovora – bilo da je veliki ili mali – jer će negdje u budućnosti doći u situaciju kad su riječi preteške ili bolne za podijeliti.
Sada smo u toj budućnosti. Oni nose mnogo emocijia balansirajući između tinejdžerske buntovnosti i djetinje nevinosti. Drhtava uzbuđenost i znatiželja dok kroče u vode samostalnosti, i anksioznost kad sve postane preplavljujuće i zbunjujuće i zastrašujuće.
Njihovi razgovori su se uozbiljili. Više nisu samo u pitanju igre. Sada su to teme koje izgledaju kao da su daleko iznad njihovih godina.
Na sreću, trenutno nemaju interesa za to, ali se suočavaju s neželjenim obrazovanjem na putu kući autobusom. Budem često iznenađena, a onda se sjetim da svijet želi da odrastu prebrzo.
Djetinjstvo im se uzima, i često mi se čini kao da su nasilno gurnuti ka svijetu adolescencije. Ponekad se čini kao da društvo želi da preskoče jedan važan korak i da ih gurne ka odraslosti u jednom zamahu. Odrastaju brzinom koja je uznemirujuća, ne samo za mene, već i za njih. Srećom, pričaju o tome. I ja sam tu. Slušam.
U posljednje vrijeme često kažem da mi treba diploma iz psihologije za ovu fazu roditeljstva. Da, šalim se, ali postoji dio mene koji osjeća da je to istina. U fazi sam ,,Razgovora”.
Duboke misli i još dublje emocije. Brzi dani koji vas toliko iscrpe. To je teško, i tu sam da im pomognem da nose svoj teret.
Oni govore, a ja ih slušam. Ne paničarite! Ostanite smireni! U isto vrijeme molim se za neku mudrost da kažem nešto, bilo šta što bi im moglo biti korisno ili utješno. Plašim se da bih na neki način mogla narušiti ovaj krhki osjećaj povjerenja koji smo izgradili zajedno.
Nakon svega, ležim budna noću i osjećam težinu svega toga. Zaista – osjećam toliko njihovih velikih emocija, samo na drugačiji način. Uzbudenje i znatiželja za njihovu budućnost, ali i puno tjeskobe i strepnje zbog svih tih promjena koje ne razumijem i ne mogu kontrolisati. Nekad je previše.
Prošla noć bila je još jedna teška noć. Slušala sam ih kako dijele svoje misli, upijala sve, prepoznajući da smo sada u toj fazi: duboki razgovori. Prvo sam osjećala anksioznost, osjećajući se potpuno nespremno za ovu odgovornost, uplašena od svih teških razgovora koji nas čekaju, a zatim sam se nasmiješila.
Moja djeca se osjećaju sigurno. Sve one godine slušanja priča o svađama na školskom dvorištu i pretjeranim detaljima o video igrama su se isplatile.
Ne mogu iskreno reći da sam spremna. Vjerojatno ću nekad pretjerano reagovati, znam da sam već i prije rekla pogrešnu stvar, ali sigurna sam da radim nešto ispravno jer djeca i dalje razgovaraju sa mnom. Dijele neugodne, sramotne i srceparajuće stvari koje im se događaju, i za to sam neizmjerno zahvalna.
Kažu da se djeca često zatvaraju pred roditeljima u tinejdžerskim godinama, a ko zna, taj dan možda dođe, ali za sada, izuzetno sam srećna.
Ne znam šta radim, puno toga trebam naučiti, ali davno sam naučila da ih trebam slušati, i tako sam zahvalna što mogu reći da sam nešto učinila ispravno. Moja djeca su na pragu potpuno novog svijeta, i na neki način, oni me u njega uvode.
Dakle, nastaviću ih slušati.
Prevela: Iris Janković
