„Da te častim, fu*so, da te platim, a ti bi samo…“ stihovi koji su završili u YouTube trendingu u svim državama regiona, jasno oslikavaju kakav položaj žena ima u našem društvu, koje je do prije 40 godina bilo pod okriljem jedne države i jedne zastave.
Bez obzira na granice i podjele, jedna komponenta je ostala ista, a to je odnos prema ženi i posmatranje nje i njene uloge u porodici, zajednici, ali i u cjelokupnom društvu.
Poznati reper ili treper, možda i hip-hop izvođač, ali opet daleko od onog čistog repa, prije da se može reći poznati showman, Desingerica, objavio je duetsku pjesmu isto tako sa nekim čiji muzički pravac još nije definisan, pod nazivom „Penetraccia“.
Oskudno obučene djevojke sa maskama na licu, dok je svaki ostali dio tijela skoro pa otkriven, bazen, alkohol, cigarete, njih dvojica i riječi pjesme zbog kojih bi se svaki normalni građanin zapitao: „Da li je ovo zaista neko snimio i otpjevao“. Upravo ova pjesma je postala izuzetno popularna za svega nekoliko dana, te sada na YouTube platformi broji preko pola miliona pregleda, tačnije 630 hiljada.
Riječ poput želi samo novac, želi keš, želi da sjedi na dvije stolice jasno su prikazale ženu lakog morala, a u više navrta kroz pjesmu se ističe i riječ „fuksa“, što je najčešća uvreda za ženu.
Uzmemo li u obzir da nastupe ovog izvođača posjećuju djeca, odnosno mladi, uzrasta od 18 do 20 godina, a da na online platformama istu ovu pjesmu mogu slušati i još mlađi, dolazimo do zaključka da nastaje generacija djece koja prihvata i odrasta uz narative koje im serviraju poznate i popularne numere.
Poput ove o kojoj upravo pišemo, ali ako pogledamo opus ovog izvođača vidjet ćemo da numere koje je prije snimao ne odstupaju previše od pomenute, već da se uglavnom provlači isti kalup i iste interpretacije žena.
Poput onih da žena želi samo sex, novac, zatim postoje stihove koji govore o tome da žene želi i drogu, što jasno ukazuje da naše društvo, bez obzira na to što smo moderni i napredni, još uvijek uživa u tome da ženu predstavlja kao potlačenu, poniženu ali i kao jednu vrstu objekta.
Danas on, sutra neko drugi
Danas je to Desingerica, sutra će biti neko novi, neko treći, ali taj narativ ostaje da živi u društvu. Pogotov među djecom koja su željna pažnje i dokazivanja, te odrastajući uz ovakve riječi, počinju da normalizuju ovakve poglede na ženski rod.
Tome svjedoči i to što ove numere i ovakve pjesme postaju velikom brzinom slušane i tražene po klubovima, što znači da mladi ljudi u naletu euforije i adrenalina uživaju nabrajujući riječ poput „da te šijem po glavi, mala hoće samo keš, želi sex, bijelo“ i mnoge druge, te takva slika pokazuje da društvo postaje unazađeno te da se gradi pomoću retorika koje ne da nisu za primjer, već ne treba da postoje.
Borba za prava žena nikad nije bila jača i intenzivnija, pogotovo sada kada je broj femicida postao izuzetno veliki, te kada skoro svaki mjesec pročitamo u medijima da je žena napadnuta, ubijena, prebijena i to u većini slučajeva od strane muža ili partnera.
Tada smo svi izuzetno glasni, borimo se i skrećemo pažnju, tražimo odgovornost sistema, upiremo prstom u vlasti, policiju, postavljamo pitanje drugima i tragamo za odgovorima, ali zanemrujemo jedno bitnu stvar koja nam se provlači ispod „radara“, a to je sve ono što nam se servira putem društvenih mreža, odnosno samog interneta.
Zaboravljamo na rijaliti programe, gdje je nasilje predstavljeno kao poželjno, jer donosi klikove i lajkove, gdje su medijski naslovi o akterima rijalitija bombastični, a nerijetko isti ti subjekti postaju idoli mlađoj generaciji. Kriminalci snimaju tiktok lajvove i pričaju o svojim poduhvatima, dok se djeca „primaju“ na te priče i žele da budu nove „opasne face“ sa ulice.
Djeca odrastaju uz vidosnimke „uspješnih“ poduzetnika koji su zaradili milione za dva mjeseca, sve to preko interneta uz dva klika, onih što voze skupe Poršee, a da ih pitate koliko je dva plus dva, ne bi znali odgovoriti. Djeca čitaju i slušaju izjave onih koji zatvore prikazuju kao nešto dobro i kao „shvatanje onoga ko su i šta su, sopstveno osvještavanje“, dodamo li na sve to i muziku koja je popularna, dobijamo odličan paket koji će od današnjih generacija napraviti one koji će za sedam ili osam godina postati isti oni kriminalci, ubice, silovatelji o kojima danas čitamo u medijima
Milioneri za dva mjeseca
Postali smo toliko slijepi da ne uočavamo da nam generacije odrastaju uz motivacione govore kriminalaca koji svoj kriminalni profit predstavljao kao zaradu preko IT industrije, ulaganja u male biznise, otvaranjem i zatvaranjem portala, stranica, tkvz. Rudarenje i svim onim „djelatnostima“ preko kojih je teško dokazati porijeklo novca.
Mladi, uzrasta od 15 godina pa dalje, idole pronalaze u Andrew Tate-u, rijaliti igračima, kriminalcima, kojekakvim tajkunima koji sebe predstavljaju uspješnim, muzičarima koji kroz svoje pjesme pjevaju o nasilju nad ženama, a to predstavljaju kao slobodu izražavnja, tačnije kao umjetničku slobodu. Sve ovo je zapravo jedan začarini krug u kojem se nalaze generacije, koje će kasnije tek da očituju posljedice ovavkog odrastanja.
Trebamo svi biti svjesni da koliko god moderna tehnologija napredovala, ali isto tako koliko god internet bio pozitivno i korisno otkriće, toliko nosi sa sobom i onih tamnijih strana o kojima treba da vodimo računa i da razmišljamo. Sve je na dohvat ruke, te u dva klika ljudi, a pogotov djeca mogu doći do stvari koje nisu prilagođene njihovom uzrastu.
Zbog toga roditelji treba da imaju više odgovornosti, jer na kraju dana niko nije dužan da pazi šta će pričati ili objavljivati, a u ovom slučaju o čemu pjevati, da ne bi neko dijete slijedilo to o čemu se pjeva ili priča. Prema tome sve kreće od te prvobitne postavke koju roditelji postvae svojoj djeci, te ih na startu pripreme na odrđene stvari, ali i skrenu pažnju o tome šta je dobro, a šta nije.
Pored toga, ljudi koji su medijski prisutni, interesantni ili o kojima se piše, treba podjednako da svoj glas i svoju „popularnost“ koriste i u druge svrhe, a ne promociju bluda, nemorala, alkohola, droge, te na kraju i agresije prema ženama, tačnije nasilja.
Sloboda mišljenja, umjetnička sloboda u demokratskom društvu mora postojati, ali isto tako i kolektivna odgovornost, ali i individulana. Bez obzira što imamo slobodu reći, napisati ili objaviti nešto, trebamo se zapitati da li ta naša sloboda nekoga ugnjetava, maltereitra ili uči pogrešnim stvarima.
Piše: Eldar Abaz