Čini se da smo ispratili ljeto. Nijedno godišnje doba ne posjeća više na porodicu od jeseni. U jesen spremaš za porodicu. Za zimu. Za one neke tvoje posebne ljude sa kojima ćeš „preživjeti“ snijeg, hladnoću. Ušuškaćeš se ispod deke. Gledati…
Kada brak postane toksičan razvod zapravo može i pomoći djeci.
Keja Džouns-Baldvin nikada nije očekivala da će ponovo mijenjati pelene.
Jednoga dana kad mi deca budu dovoljno velika da shvate logiku koju vode roditelji, reći ću im:
Post preuzet direktno sa ličnog LinkedIn profila oca donosi priču o najnevjerovatnijoj tragediji koja može zadesiti jednu porodicu, ali i svjetlu u toj tami i o tome kako nastaviti život dalje; nosi lekcije za sadašnjost i nadu za budućnosti.
Ne, dragi moji prijatelji bez dece, ne znate vi kako je to imati dete.
Jeste, čitali ste možda o svemu tome, gledali filmove, posmatrali druge ljude, ali prosto je i jednostavno. Ne znate. I nema tu ljutnje. I nećete ni znati, dok se na taj korak, tj. ako se na taj korak ne odlučite.
Ne želim da mi se dete sa praga tri puta vraća u kuhinju da bi proverilo da li je ringla isključena i gajtan od pegle dovoljno udaljen od štekera, taman toliko da oči mogu da zapamte udaljenost.
Dok završavamo s doručkom (prženice i slanina, ja pravila), gledam kako se djeca rasipaju na različite krajeve kuće. Muž se namješta na kauč sa bebom, a ja se smješkam gledajući je kako se kikoće u njegovom naručju dok ja počinjem raščišćavati sto.
Koliko sam samo puta za ovih pet godina izgovorila rečenicu: “Ma ne radim ja ništa, kući sam, čuvam djecu”. Smeta mi svaki put kada je izgovorim ali samo ovaj dio “ne radim ja NIŠTA”.
Te večeri, na sedmom spratu sive zgrade u kojoj je nekoliko ljudi sebi oduzelo život zbog ljubavi, rekao si joj: „Biću ti veran kao pas!“
