Oni koji su imali tu sreću ili nesreću da me upoznaju ikad u životu znaju odakle potičem, jer to odakle su moji korijeni definiše 90% mog karaktera, naopakog i dišpetnog, ali i beskrajno emotivnog. A o kakvim je tačno korijenima riječ, biće vam jasnije kad vam ispričam priču o tome kako je moj tata dobio ime.
Moj tata se rodio u selu nadomak Skradina, na tačnom mjestu gdje se Krka uliva u more. Tamo gdje je voda bočata, gdje možete vidjeti i labudove i galebove. I kornjače i delfine. I ševar i morske alge. Književno, selo se zove Prokljan, ali ako pitate mještane onda je Prukljan. Ako ste imali priliku provesti određeno vrijeme među domicilnim dalmatinskim življem starije životne dobi onda ste sigurno primijetili kako oni često slovo o mijenjaju slovom u. Tako je moja baba Tonka, sebe zvala Tunka, ali to je neka druga priča o drugoj strani stabla.
Elem u tom selu od cijelih 13 kuća kao najmlađi od petoro djece Stane i Filipa, rodio se moj otac, koji do svoje četrnaesete godine nije znao kako se zove. Kako je to moguće, pitate se? Lako. Njegov ćaća je bio Filip Računica, jedan, u najmanju ruku, poseban čovjek.
Baka je tatu rodila iz blizanačke trudnoće, u bolnici u Šibeniku, a kad su je dovezli kući sa bebama odlučeno je da će se djeca zvati Dragan i Dragica. Dragica, tatina sestra blizanka, je umrla jako rano, ne sjećam se tačno uzroka, a moj tata Dragan je odrastao na Prukljanu sa dvije starije sestre, bratom, babom Rujom, Filipom i Stanom.
U osnovnu školu je krenuo u obližnje selo Sonković, upisan je pod imenom Dragan Računica, jedinim koje mu je bilo poznato i kako su ga zvali svi u selu. Važno je napomenuti da u to vrijeme, početkom šezdesetih, za upis u osnovnu školu (očito) nije bio potreban izvod iz matične knjige rođenih. Ovaj detalj je jako bitan za priču.
Nakon završene osnovne škole, kad je trebalo da upiše srednju školu, prvo u Splitu, a poslije toga u Šibeniku stvari su se maaalko zakomplikovale, jer mu je za upis bio neophodan taj čuveni izvod iz matične knjige rođenih, ali kad je moj tata otišao po isti ispostavilo se da na datum njegovog rođenja, u šibenskoj bolnici nije rođen nijedan Dragan Filipa Računica. Najbliže tome, bio je upisan Marko Filipa Računica, a pošto Računica nije baš često prezime, zaključio je da bi to mogao biti on. Tata uvijek prepričava situaciju kad se tako zbunjen vratio kući i plačnim glasom pitao baku: „Majo ko sam ja, kako se ja zovem?“ I tada se klupko počelo otpetljavati, a svi dokazi su upućivali da je zajeb napravio Filip, moj djed, a ćaćin ćaća. Samozatajani čovjek od malo riječi, koji je najviše na svijetu volio svog magarca, a bo'me i vino. Ispostavilo se da se njemu ideja o Draganu i Dragici nije baš svidjela, i da je htio da njegov mlađi sin nosi ime po njegovom ocu, Marku, pa ga je tako i upisao. Što bi bilo sasvim u redu da je to podijelio s nekim. I tako je moj tata Marko koga su svi zvali Dragan, zvanično postao Marko.
Meni je ova priča poznata od mojih prvih sjećanja, zato što je moj tata za sve koji ga poznaju u Dalmaciji – Dragan, Marko ga zovu samo ljudi iz Bosne koji su ga upoznali poslije rata, jer se čovjek predstavlja k'o Marko. Šta će. Baka ga je zvala Dragan, sestre i brat ga zovu Dragan, čak ga i moja mama zove Dragan. Ono zbog čega sam ja ovu priču doživjela na potpuno drugačiji način ovo ljeto je situacija kad smo je ispričali prijatelju mog sina, koji je išao s nama na Prukljan ove godine. On je mom tati postavio jedno sasvim logično pitanje koje nikome od nas nije palo na pamet: „Pa kako je vas tata zvao?“
A moj tata se zamislio i rekao: „Uglavnom nikako, kad mi se obrati, onda mali“.
Zamisli taj dišpet da svoje dijete ne nazoveš imenom, 14-15 godina?! Nisam sigurna ni kako ga je zvao poslije, kad se sve otkrilo, ali koliko sam iz priča uspjela pohvatati, Filip se nije previše potresao situacijom, Dragana su i dalje svi zvali Dragan, ali je na papiru bio Marko i to mu je valjda bilo dovoljno.
I eto odakle ja potičem, a ni sa ove mamine strane nije puno bolja situacija, ali o tome u nekoj drugoj ispovijesti u sitne sate.
U svakom slučaju, dobro sam ja i ispala.
P.S. Mog djeda Filipa su cijeli život zvali Marko, ali je on za razliku od mog tate znao da je Filip.
