Moje ime Božana i bavim se organizacijom svadbi od Balkana do Njemačke.
Zvuči jednostavno, ali zapravo upoznajete jednu djevojku, koja planira da pomjeri postulate svadbi kakve su nam na terenu do sada već poznate .
– Sanjala sam da si se oženio. Došla sam na veselje.
– Je l’ si igrala?
Ona: “Kada me ljudi pitaju zašto smo se rastali doista nemam što reći? A s ljudima se vraški snalazim. Lako mi za blef, al shvatila sam da ni sama ne znam. I dok to ne shvatim neću biti cijela.
On: “I? jesi shvatila? Kako ide, Sherlock?”
Poslije Japana, putujemo u Alžir.
Moja djeca su uvijek odlazila u krevet rano.
Upali smo u rutinu kad su odustali od dnevne drijemke oko treće i četvrte godine.
Kad se prisjetim kraja devedesetih i općeg siromaštva na području bivše Jugoslavije na pamet mi padaju dva otrova s kojima su se dojile žene ovih područja – meksičke sapunice i priče o princezi Diani koja je bila predivna, predobra i prebogata te na radost milijuna ljudi, duboko nesretna žena.
Draga moja Jelena, jesi li ti svjesna koliko je danas moderno biti srećan i opušten?
Svi ti govore: Opusti se, jogiraj, džogiraj, upiši kurs turskog jezika ili konačno nauči engleski.
Romantične komedije će vam reći da je prava ljubav samo ona ljubav koja je popločana strašću, dobrim raspoloženjem i sočnim poljupcima – bez svađanja, uspona i padova i realnih životnih stvari na koje će svaki par kad-tad naići.
Hej ćao, jesi li se udala ?
Kladim se, da je svaka od nas dobila novčić uz ovo pitanje, sve bismo sada plivale u bazenu kovanica kao Paja Patak noću u svom trezoru.
Jer neće. Nije do sada.
A govorila si mu, mnogo puta. Da treba da se promijeni, da tako ne možete dalje. Da te boli.
