Sjećate li se kada ste zadnji put osjetili onu čudnu tugu jer znate da više ništa neće biti kao prije? Možda na kraju ljeta, nakon posljednjeg dana godišnjeg odmora, kada ste shvatili da je jedno lijepo razdoblje upravo završilo. Možda nakon druženja s osobom koju nećete tako skoro ponovno vidjeti. Nije se dogodilo ništa loše, ali svejedno osjećate neku malu knedlu u grlu.
Možda vam je nekada toliko nedostajala osoba da ste se vraćali starim fotografijama samo da biste na trenutak ponovno bili blizu nje ili ste nekoga tek upoznali, a već ste poželjeli znati sve o njemu. Što voli, čega se boji, što ga nasmijava i kakav je kada ga nitko ne gleda.
5 riječi koje opisuju osjećaje i emocije
Postoje osjećaji koje svi poznajemo, ali ih je nevjerojatno teško objasniti. Znamo što osjećamo, samo ne znamo kako to reći. Upravo je zato zanimljivo otkriti da za neke od tih naizgled neobjašnjivih emocija ipak postoje riječi. Riječi koje su toliko precizne da se u njima ponekad prepoznamo bolje nego što smo očekivali.
Od snažne zaokupljenosti osobom koja nam se uvukla u misli, preko želje da manje brinemo o stvarima koje ne možemo kontrolirati, pa sve do one posebne vrste čežnje za nekim ili nečim što više nije tu… Donosimo pet riječi za osjećaje koje ste možda već doživjeli, samo ih nikada niste znali nazvati pravim imenom.
Limerence – kada vam jedna osoba zauzme više prostora u mislima nego što ste planirali
Znate onaj trenutak kada se netko jednostavno počne pojavljivati u vašim mislima malo češće nego što biste željeli priznati? Jedna poruka može promijeniti raspoloženje cijelog dana, slučajan susret analizirate nekoliko sati, a od jednog pogleda uspijete napraviti čitavu malu priču u glavi. Ne mora čak ni biti riječ o ljubavi u klasičnom smislu. Limerence opisuje snažnu zaokupljenost drugom osobom, često praćenu idealiziranjem, iščekivanjem i neprestanim razmišljanjem o tome što ona misli ili osjeća.
Posebno je zanimljiv upravo taj osjećaj da vam je netko počeo zauzimati prostor koji mu možda niste namjeravali dati. Zato ponekad uhvatimo sami sebe kako provjeravamo mobitel bez razloga, vraćamo razgovor u glavi ili tražimo značenje u sitnicama. Kao da je naš um odlučio nastaviti priču i onda kada je razgovor odavno završio. Možda je najljepša, ali i najzbunjujuća stvar kod limerencea to što nas podsjeća koliko malo ponekad možemo kontrolirati vlastitu pažnju.
Andronitis – želja da nekoga upoznamo odmah, iako se ljudi otkrivaju polako
Postoje ljudi koje upoznamo i odmah poželimo znati sve o njima. Što ih nasmijava? Čega se boje? Koja im je najdraža pjesma? Kakvi su kada su umorni, zaljubljeni, tužni ili potpuno opušteni? Želimo preskočiti sve one male korake upoznavanja i nekako odmah doći do verzije osobe koju inače upoznajemo mjesecima ili godinama.
Andronitis opisuje upravo tu nestrpljivost. Želju da nekoga upoznamo brzo i duboko, iako nam stvarnost ne dopušta da preskočimo vrijeme potrebno da se osoba polako otkrije. Jer ljude zapravo upoznajemo u detaljima. U načinu na koji naručuju kavu. U tome kako reagiraju kada nešto ne ide prema planu. U pričama koje pričaju uvijek iznova. U malim stvarima koje primijetimo tek nakon nekog vremena.
Liberosis – želja da vam je jednostavno malo manje stalo
Ponekad ne želimo još jedan savjet kako da budemo produktivniji, smireniji ili organiziraniji. Ponekad samo želimo manje brinuti. Liberosis opisuje želju da nam je malo manje stalo do ishoda, tuđih mišljenja i svega onoga što pokušavamo držati pod kontrolom. Ne zato što smo postali ravnodušni, nego zato što smo umorni od stalnog razmišljanja o tome što će se dogoditi. Što ako sam ovo rekao/la pogrešno? Što ako se predomisli? Što ako ne ispadne onako kako sam zamislio/la?
Koliko god pokušavali unaprijed predvidjeti sve moguće scenarije, neke stvari jednostavno nisu u našim rukama. Liberosis zato zvuči gotovo kao mala unutarnja želja za slobodom. Da pustimo stvari da se dogode bez potrebe da svaki njihov ishod unaprijed analiziramo. Možda ne možemo prestati brinuti preko noći, ali ponekad je dovoljno podsjetiti se da ne moramo imati odgovor na baš sve.
Déjà vécu – osjećaj da ste ovaj trenutak već jednom živjeli
Svi znamo za déjà vu. Onaj kratki, pomalo neobični osjećaj da smo određenu situaciju već doživjeli. Déjà vécu ide korak dalje. Riječ je o intenzivnijem osjećaju da ste upravo ovaj trenutak već proživjeli. Ne samo da vam je poznat, nego kao da se događa gotovo identično, sve do najmanjih detalja. Poznat razgovor. Isti osjećaj. Ista atmosfera. Možda čak i osjećaj da već znate što će se dogoditi sljedeće. Takvi trenuci mogu djelovati gotovo filmski. Na nekoliko sekundi stvarnost postane pomalo nestvarna, kao da se granica između sadašnjeg trenutka i sjećanja nakratko izgubila. Zato su ovakvi osjećaji toliko fascinantni. Naš um neprestano povezuje sadašnjost s onime što smo već doživjeli, a ponekad ta veza postane toliko snažna da imamo osjećaj da ne živimo trenutak prvi put.
Saudade – kada vam netko toliko nedostaje da uspomena gotovo postane stvarna
Postoje nedostajanja koja nisu samo odsutnost. To je saudade. Riječ portugalskog podrijetla opisuje duboku, pomalo gorko-slatku čežnju za nekim ili nečim što je odsutno – osobom, mjestom, vremenom ili dijelom života koji se više ne može vratiti na isti način. To je ona vrsta nostalgije u kojoj uspomena gotovo postaje fizički opipljiva. Čujete pjesmu i na trenutak ste ponovno tamo. Osjetite poznati miris i vratite se u jedno ljeto iz djetinjstva. Sjetite se osobe s kojom više ne možete razgovarati i čini vam se kao da je dovoljno blizu da biste je mogli dotaknuti.
Saudade je istovremeno lijepa i bolna upravo zato što u sebi nosi obje emocije. Nedostaje nam ono čega nema, ali sama uspomena pokazuje koliko nam je nešto značilo. Možda zato neke uspomene nikada zapravo ne nestanu. Samo promijene mjesto koje zauzimaju u nama.
