Kada ušetam u nečiju kuću, nikada ne pomislim „O, Bože, kako je ovdje priljavo!”. Uopšte ne primjećujem nered.
Kada dođem u tuđu kuću i kada vidim ljude pomislim samo kako su ti ljudi dobri, lijepi i puni podrške.
Kada dođete u moju kuću i ne osjećate se ugodno ja mrzim samu sebe zato što nisam mogla spustiti sredstvo za čišćenje i krpu. Želim da udarim samu sebe što sam morala prebrisati baš svaku površinu i prozore. Ljuta sam na sebe što sam morala odložiti sve igračke moje djece i uglancati podove.
„Ovdje miriše kao da smo u bolnici!”
Da, to je zahvaljujući spreju za čišćenje. Ne mogu prestati.
Vidite, to je drugo lice anksioznosti. Zato ne osuđujem mame koje nisu uvijek u tip-top formi zato što se kod njih, za razliku od mene, anksioznost ispoljava kroz nagomilano prljavo suđe.
Kada se osjećam baš loše, čišćenje mi postaje opsesija.
Neko me je zadirkivao dok sam bila dijete? Ispraću kupatilo izbjeljivačem i toliko ga izribati da će me prsti početi boljeti.
Ako se osjećam nepodnošljivo tužno i anksiozno zbog bilo čega i ničega posebnog najbolje rješenje je dubinsko čišćenje moje kuće od podruma do krova.
To se manifestuje i kroz način na koji se oblačim. Osjetim kako druge majke bulje u mene kada se u parku pojavim u haljini i sa sređenom kosom i šminkom. Vjerovatno ne spadam u klasičan opise osobe koja trči za djecom tokom cijelog dana.
Ali, to je moj način na koji se nosim sa situacijom i tako preživljavam najteže dane.
Ubrzo nakon što sam rodila sina otišla sam na jedno vjenčanje i to mi je pomoglo da se malo oporavim zato što mi je neko pomogao da se sredim i izgledam kao kraljica. Kada sam se pojavljivala u parku zajedno sa svojom djecom nosila sam haljinu i šminku kao i na tom vjenčanju. Sredila sam kosu i stavila karmin. Uradila sam to zato što sam osjećala da mi je to potrebno kako bih bila u kontroli kada moje emocije krenu curiti iz mene kao pjesak između prstiju.
Uvijek pronalazim vremene da djecu vodim u biblioteku, na igranje sa njihovim drugarima i razne druge aktivnosti. Idem na rođendanske zabave na koje sam pozvana i ja pozivam druge ljude na zabave. Uvijek sam bila ovakva i mislim da se neću skorije mijenjati.
Ponekad se pokušam opustiti. Kažem kćerki da razmaže boju i puštam je da trči bosa dok jede sladoled koji se uvijek neminovno istopi preko njenih prstića. Ona ulazi i izlazi iz kuće i u tom procesu razmaže svašta po zidovima, stolovima i podu.
Nakon što je okupam i stavim u krevetu, siđem na prvi sprati i dobro izribam sve zidove, stolove i pod koji je uprljala. Voljela bih da mogu odagnati osjećaj da nisam dovoljno dobra mama ili žena. Bez obzira na to koliko mi puta moj muž kaže da sam divna ili koliko god mi moja majka govorila da je ponosna na mene, ta osjećanja i dalje ostaju u mojoj glavi.
Tako da onda uzmem kantu i krpu i krenem sa ribanjem svih problema u svom životu.
