Rekao bi čovek: eto malog traga normalnosti i nade – pet godina za redom u prestonici Srbije održava se festival koji organizuju neki mladi ljudi, jednako promovišući sopstvenu i kulturu mladih Albanaca sa Kosova. Ali vraga… Festival je otvoren uspešno, ali je učesnike i posetioce štitio kordon policije. Nacošima, ultradesničarima i Srpskoj radikalnoj stranci smeta „Mirëdita, Dobar dan“, pa su najavili kako će na sve načine sprečiti njegovo otvaranje.
Pojavili su se, naravno, bila je tu cela njihova prateća ikonografija i koreografija, sa sve ikonama, krstačama i obaveznim Vojislavom Šešeljem koji ne može da stoji, pa mu svuda gde ide da pravi sranja nosaju stolicu i instaliraju ga.
Širenje mržnje sa hoklice – skoro pa umetnički performans.
Rekoh već, kreteni nisu uspeli da spreče otvaranje festivala. Na njihova dobacivanja i uvrede, posetioci su odgovorili grupnim pevanjem Internacionale. To što je sve pošlo bez incidenata i što je, uprkos pretnjama i policiji, bilo mnogo ljudi na otvaranju, svakako je uspeh. Ali opet, ima u svemu tome nešto gorko i mučno.
Hajde da napravimo mali misaoni eksperiment. Hajde da zaboravimo da se sve ovo događa u ovoj našoj balkanskoj, napaćenoj i sluđenoj Srbiji. Zanemarimo i odnose Srba i Albanaca. Uzmimo u obzir da je reč tek o jednom festivalu koji organizuju neki mladi ljudi i da je 30. maja u Beogradu zapravo prikazan jedan film i otvorena jedna izložba.
Da li je normalno, tačnije, koliko je nenormalno da ljude koji su došli da vide film i izložbu štiti policija? Čime se meri ta količina nenormalnosti, na kojoj se skali ona izražava?
Na dan otvaranja festivala probala sam da prebrojim na koliko sam potpuno benignih događaja u životu prisustvovala, okružena kordonom policije, pa čak i onima pod punom opremom… Izbrojala sam mnogo. Jer da je i samo jedan, previše je. A daleko sam od jednog.
Onda sam u glavi prebirala vrstu događaja. Parade ponosa, sve koje su uspešno održane – čemu pretnje, ljudi, skupi se nas 200-300, prošetamo jedan blok i raziđemo se kućama… Sve konferencije za novinare koje su organizovale organizacije za LGBT prava… Izložbe tokom Nedelje ponosa, uvek uoči parade. Jebote, čuvala nas je policija dok smo gledali slike.
Još jedna izložba, o stradanju porodice Bogujevci koju su 1999. pobili pripadnici „Škorpiona“. Celu porodicu, njih 14. Pukim slučajem preživelo je troje dece. Tad sam prvi put pomislila: policijo, pusti ih unutra.
Drži ih pod kontrolom, ali neka uđu. Neka vide, zastakljen u vitrini, krvavi duksić dvogodišnjeg deteta i metak kojim je dete ubijeno. Samo to neka vide, pa da sednemo i pričamo. Da ih pitamo kako se osećaju kad vide taj maleni duks, natopljen krvlju, kad vide taj metak veliki kao pola rukava. Da ih pitamo šta misle, kako li izgleda pucati u bebu. Pa da čujemo imaju li šta da kažu ili je u njima ostalo makar trunke ljudskosti i svesti o tome da je nekad jedino ljudski – ćutati. Bar ja, evo već pet godina, otkako sam videla taj duks, nemam šta da kažem. Mogu samo da ćutim i plačem.
Isto onako kako su moji roditelji ćutali i plakali kad je granatiran Dubrovnik, onako kako je moj ujak ćutao kad se vratio sa Tovarnika, gde su ga jedva punoletnog mobilisali i oterali, a onda je ista ta vojska koja ga je mobilisala bombardovala kolonu u kojoj se nalazio. Ćutao je i ćuti i danas. Nikada nijednu reč nije rekao o onome što je video. To su samo primeri iz mog najbližeg okruženja, a znam da svako, na svakom pedlju ovog nesrećnog prostora ima nešto o čemu ćuti, jer reči za to ne postoje ili nisu dovoljne.
Ali, ima i ovih što ne ćute, tu je Šešelj i šešelji, tu je njegova koleginica Vjerica Radeta, koja je devojku, organizatorku festivala nazvala „šiptarskom profuknjačom“. Uzgred, jedna lična digresija: pre mnogo godina, tvitnula sam kako je đumbir odličan za iskašljavanje. Neko me je pitao da li može i đumbir u prahu. Umalo nisam pala u nesvest kad sam videla ko me to pita – Vjerica Radeta.
Pošto sa onima koji negiraju ratne zločine ne razgovaram, nisam joj odgovorila ništa. Ali sada imam potrebu da joj kažem: ne pomaže, Vjerice.
Za vas i vama slične, ne pomaže ništa za iskašljavanje i izbacivanje.
Vama treba nešto drugo, nešto što će vam zadržati unutra svu tu mržnju koju širite, a bogami i neznanje, jer se „Mirëdita, Dobar dan“ održava u Beogradu već pet godina, a vi i vama slični ste za festival čuli tek prošle godine i od tada pravite pakao organizatorima tako što iskašljavate po njima svoje šlajmare, sline i ostale smrdljive produkte svojih otrovnih glava.
Nema, Vjerice, tog đumbira koji bi vama pomogao, koji bi vas očistio. Vama može pomoći samo to što stasavaju neke nove generacije koje ne žele da se mrze i, još važnije, što će doći neki još mlađi ljudi koji neće znati ni ko je Vjerica Radeta ni ko je Vojislav Šešelj. Zaborav je najveća i najprimerenija kazna za takve. Uteha je što je taj zaborav neminovan i kad-tad će doći, pa taman ga mi, vaši savremenici ne dočekali.