Kaže smejući se: „Nisi ti sa ovoga sveta“. Istina je zapravo da jesam, ali svet koji ljudi svakodnevno gledaju nije i onaj, koji ja vidim. Ja vidim oštro, ja vidim čisto, čak i sa dioptrijom minus 2, moje srce jednako dobro oseća svaki dan, svaki živi dan. Ja volim to što sam živa i to čini da vidim šire i veće od mene same.
Ali ja sam Univerzum, koji diše i skuplja se, ja sam kosmos u orahovoj ljusci, moćni žir što klija i postaje stablo koje šeta od polja do polja, ja sam list, koji ti zagolica nos u svom padu, pre no što postane so zemlje. Ja vidim još lepše i bolje kad me on zagrli, tad imam sokolove oči, vidim dlačice na njegovim podlakticama dok šeta prstima uz moj struk, vidim kako mu se oči smeju kad ga poljubim u vrat kratkim, sočnim poljupcima, vidim njegove začuđujuće nokte kojima sjajno svira Blind Guardian u zoru, e to je čista magija. Šta reći kad mi je i hrkanje na uvo, dok me steže u zagrljaju romantično?
Ali to je do mene, mi samo stvaramo ljubav i magiju našim unutrašnjim bićem. On ne voli kad mu ja govorim koliko je divan, ljudi se boje toga što im je prirodno, toga što zaslužuju. On će možda i videti ovaj tekst pa reći: “A što je ona meni to napravila, ja nisam zaslužio da budem ovoliko voljen, i ovako javno, ona me ne vidi kakav sam ja zaista, ja nisam to zaslužio da me neko tako vidi.”
A ja vidim, vidim sve, svaku manu, svaku zvrčku, svaku nelagodu. Ali isto tako vidim i svaku divotu, svaku lepu reč, znanje, mudrost, osmeh, iskru. I njih je toliko da u jedan tekst ne mogu stati. I vidim kako on sve to zaslužuje, i više. I ne samo on, svi mi. Zaslužujemo ljubav, rađamo se sa njom i iz nje. Ljubav je najlepši od svih ljudskih jezika, najjasniji, najživlji.
Ja sam ljubav, kad hodam, kad govorim, kad pišem, ja sam ljubav. I u svakome me ima pomalo, a samo me u meni samoj ima najviše. To je ono što samospoznaja donosi, ljubav i mir, svest da gde god da si, gde god stojiš da si jedno sa ljubavlju, jedno sa dobrom, jedno sa životom i da si srećan šta god da se desi jer je voljenom biću sreća prirodna.
Kako je divno početi život iz Početka, stranicu po stranicu, otkrivati svet nanovo i sve njegove osobenosti… Kako je sjajno osmehnuti se sebi svakog jutra, pomislivši ovo sam ja, ovo je moja bajka, ovo je moje Sunce i moj dan. I pomišljam kako dan za danom, ja sadim i zalivam svoju unutrašnju baštu pa mi cvetaju lale na gušterači a zumbuli u srcu i celo moje biće diše i miriše večnost i dobrotu.
Tako je lepo biti živ sada u ovom momentu, tako je lako biti zahvalan kad udišeš ljubav i sreću, ali to nije do njega, to je do mene, ja sam odabrala da živim sreću. To je vaša unutrašnja bašta, ko će brinuti o njoj ako ne vi? Ali će zato, ipak, svi uživati u njoj kad procveta.