Kada se sretnemo ti i ja, poslije toliko vremena, pričaćemo neke lijepe, pametne i totalno nebitne stvari. Neću ti reći da si bolio više nego bilo ko prije tebe. Neću ti reći da ih poslije tebe nije ni bilo…
Neću ti reći da si bio moja tajna, moja samoća u tihim noćima. Nikada nećeš saznati da sam svaku tvoju riječ, sve tvoje pomalo glupe šale i pokušaje filozofskih misli čuvala duboko u srcu. Nikada nećeš saznati da sam upijala sve tvoje, čuvajući za krizne dane, kada te ne bude bilo.
I danas je jedan od tih dana.
Nema te, a kao da si tu. Nema te, a ja kao da te osjećam. Ponovo.
Nikada ti nisi bio u potpunosti moj… Ipak, ja nisam obraćala pažnju na to dok si se činio tako lijep i nasmijan. Nisam obraćala pažnju na to da možda nikada više nećeš biti nečiji, pa ni moj. Nisam obraćala pažnju na to da je možda nikada nisi prebolio… Da ti misao o njenoj izdaji još uvijek muti um.
Možda sam na trenutak, ali samo na trenutak, pomislila na to. Ali sam tu odvratnu, bolnu misao gurnula u stranu i odlučila uživati u trenutku. Ne sluteći koliko će taj trenutak kasnije da me boli.
Mislila sam da se čovjek najviše kaje zbog onoga što nije uradio, a ne onoga što je uradio. Tako makar govore svi veliki umovi… Ali to nije istina.
Uradila sam to, zavoljela sam te, iako vjerovatno nisam trebala. Prepustila sam se tom osjećaju koji kao da mi je govorio da nastavim, da ne odustajem. Poslušala sam taj unutrašnji glas koji mi je tiho, ali vrlo ubjedljivo nalagao da ti se prepustim. Da ne bježim od tvojih dodira.
A željela sam.
Od samog početka sam željela da se sakrijem, ili pobjegnem što dalje. Ne poričem, kukavica sam. Ali, taj kukavički čin bi me spasio ovoga kroz šta sada prolazim. Spasio bi me bola i nedoumica. Spasio bi me sumnje da poslije svega ne osjećaš isto što i ja. Spasio bi me pomisli da sam ja za tebe samo blijeda sijenka onoga što je ona bila. Spasio bi me tog očajničkog straha da tvoje srce pripada samo njoj, poslije svega.
Nikada nećeš shvatiti vrtlog osjećanja, koji si u meni izazvao. Nikada nećeš shvatiti haos koji je vladao u mojoj glavi kada si mi prišao, na samo centimetar od mene. Nikada nećeš saznati koliko mi je srce jako lupalo onoga trenutka kada je tvoje tijelo dotaklo moje. Niti ludačko uzbuđenje koje sam osjetila kada su nam se usne spojile, po prvi put.
Ni ne očekujem da shvatiš taj drhtaj koji si izazvao, niti trnce koji su mi prošli tijelom, podstaknuti tvojim dlanovima. Dlanovima koji su tako nesvjesno i gotovo neprimjetno dotakli moj struk.
Taj dodir…
Sanjala sam ga noćima poslije toga. Sada se samo pitam je li on bio samo san. Jesi li ti san? Je li ona noć bila san, savršena iluzija?
Ako jeste, želim da te dodire ponovo odsanjam. Ako jeste, želim da te ponovo sanjam, do kraja života. Ako jeste, i bogove i đavole zovem ako mogu tu noć da mi vrate.
I taj osjećaj… Tvoj dodir… I to probadanje u grudima… Tu, s lijeve strane… Ne da mi mira.
Budi me svaku noć, u gluvo doba, kada čak i duhovi iz bajke spavaju. Budi me svaku noć, i svaku noć me iznova ubije, kada shvatim da nisi pored mene. “To je bio samo san. Smiri se, diši.” Uvjeravam sebe u to. Koristim svu svoju snagu da uvjerim svoje srce u to. Da se smiri, napokon…
Ali neće pa neće…
Ono drhti, trza se i boli. Ne da snu da sklopi sanjive oči. Tada mjesec postaje jedina utjeha. U njegovom sjaju iznenada ugledam bljesak. Bljesak tvojih očiju. Onda tako, u očaju, polako tonem u san.
Sve do sledeće noći, kada se demoni ponovo vraćaju…
Kada se sretnemo ti i ja, poslije toliko vremena, pričaćemo neke lijepe, pametne i totalno nebitne stvari. Neću ti reći da si bolio više nego bilo ko prije tebe. Neću ti reći da ih poslije tebe nije ni bilo…
