Kad god vam zatreba ohrabrenje od takvog roditelja oni vam govore da ste glupi što uopšte i pokušavate. Nedavna istraživanja su otkrila da narcisoidni roditelji nisu sposobni da vole druge ljude, pa čak ni svoju djecu.
Prema podacima iz klinike „Mayo“, poremećaj narcisoidne ličnosti se definiše kao „mentalni poremećaj u kojem ljudi imaju preuveličan doživljaj sopstvene važnosti, duboku potrebu za divljenjem i manjak empatije za druge ljude. No, iza te maske ultra – samopouzdanja krije se krhko samopoštovanje koje je osjetljivo i na najmanju kritiku“.
Budući da narcisoidni ljudi ne mogu da razviju sposobnost da saosjećaju sa drugima, oni nikad ne nauče da vole. Kako ističe književnica, urednica i majka dvoje djece Džoana Meklenan (Joanna McClanahan), to se ne mijenja ni kada narcisoidni ljudi postanu roditelji.
„Narcisoidni roditelj svoje dijete vidi samo kao imovinu koju može koristiti za svoje lične interese. Često imaju problema sa granicama, kako fizičkim, tako i emotivnim, i emocionalni teret iskaljuju na svoju djecu. To djecu narcisoidnih roditelja čini primarnim izvorom utjehe, a ponekad čak i vrećom za udaranje“, objasnila je Džoana za portal “Scary Mommy”.
Narcisoidni ljudi svijet posmatraju na binaran način – stvari su ili posebne/idealne/savršene ili bezvrijedne/štetne/smeće. Nema sredine i oni se i prema svojoj djeci ponašaju u skladu s tim. Zbog toga kćerke i sinovi očajnički žele da im ugode, pa čak će svojim narcisoidnim roditeljima dozvoliti da kontrolišu njihove živote, samo kako bi se sve odvijalo bez problema. Sve dok djeca zadovoljavaju potrebe narcisoidnih roditelja i čine da se osjećaju dobro zbog samih sebe, veće su šanse da će oni pozitivno reagovati i učiniti porodični život harmoničnijim.

No, kako djeca rastu, postaju snažnija i hrabrija. Narcisoidni roditelji nezavisnost svog djeteta vide kao direktnu prijetnju kontroli koju oni trebaju ili žele imati nad njihovim životima. U očajničkom pokušaju da zadrže kontrolu, narcisoidni roditelji će pokušati da namjerno sabotiraju dječije samopouzdanje. Neke od uobičajenih taktika koje koriste su i kreiranje nezdravih takmičenja, korištenje krivice i grižnje savjesti, davanje ultimatuma i/ili omalovažavanje djeteta.
„Nije ni čudo da mnoga djeca koja odrastaju u ovakvim nezdravim sredinama razviju osjećaj krivice i nisko samopouzdanje koje ih prati i kada odrastu. Djeca koju su podigli narcisoidni roditelji imaju manje šanse za to da razviju realnu sliku o samima sebi. Surovo je odrastati na takav način“, izjavila je Džoana.
Kada djeca narcisoidnih roditelja odrastu, ona će morati da nauče razliku između prave i narcisoidne ljubavi. To podrazumijeva i shvatanje činjenice da je ono što su oni iskusili ustvari emotivno zlostavljanje i konstantno psihološko manipulisanje. Nakon toga djeca prolaze kroz borbu da bi prihvatila činjenicu da narcisoidni postupci roditelja nisu njihova greška ili odgovornost. Ako odraslo dijete ostaje u kontaktu sa narcisoidnim roditeljima mora da postavi jasne i čvrste granice i da ih se pridržava.
Prema Džoaninim riječima, mnoga odrasla djeca su otkrila da je za njih najzdravija opcija bila ta da potpuno prekinu svaki kontakt. Ona naglašava da se krug zlostavljanja i kontrole ne prekida zato što je dijete otišlo iz roditeljskog gnijezda. Narcisoidni roditelji se ne mogu isključiti.
Djeca narcisoidnih roditelja odrastaju sa osjećajem da ih nikada neće moći zadovoljiti. Konstano su omalovažavana i tretirana kao da nikad neće biti dovoljno dobra. No, problem ima roditelj, a ne dijete – radi se o poremećaju ličnosti koji ih fizički čini nesposobnim da saosjećaju i vole druge ljude.
Ukoliko ste odrasli sa narcisoidnim roditeljem znate o čemu se ovdje govori. Samo zapamtite da ste, kako Džoana kaže, kao odrasla osoba vi ti koji imate kontrolu i niste obavezni da trpite njihovo zlostavljanje ili maltretiranje.
„Postavite svoje granice i pridržavajte ih se ili prekinite kontakt sa roditeljem kako biste mogli lijepo da živite. Vi ste vrijedni toga“, izjavila je Džoana.