Kad malo pročeprkate po internetu, svašta zanimljivo možete pronaći. Tako sam i ja, iščitavajući sve o novini u berlinskim vrtićima, naišla na ovaj podatak i ostala prikovana za stolicu.
Kao mama, imam snove. Mnogi od njih se odnose na to što sam mama. Na dijete kojem sam mama. Na to što sam roditelj i što to podrazumijeva određene odgovornosti. I da je u svemu tome divno kad ste negdje gdje nešto funkcioniše tako da je to ostvarenje nekog vašeg sna.
Odmakoh se od teme, a ona kaže da je od 1. avgusta u Berlinu za svu djecu besplatan boravak u vrtićima. Od svega toga mi imamo samo sestru, komšinicu ili tetku u Njemačkoj čije dijete tamo, u trećini pokrajina, besplatno ide u vrtić. Iako me tekst privukao svojim pretencioznim naslovom da je u jednom od najskupljih glavnih gradova na svijetu od juče besplatan boravak u vrtićima, Berlin to definitivno nije, ali opraštam novinarskoj nespretnosti, odnosno portrebi za senzacionalizmom, kad znam da je taj propust najmanje važan u momentu u kojem spoznajem da u BiH vrtić plaćam 200 maraka mjesečno. Ako govorimo o Berlinu, govorimo o neto plati koja se mjeri hiljadom/ama evra.
Ali, ni to nije najvažnije, što bi se tvšopovski reklo, ako imamo uvidu da je u našoj zemlji sve poskupilo od kada smo se izborili za akcize, pa je logično da i ustanove u kojima naša djeca borave jednu dobru radnu smjenu; gdje imaju nekoliko obroka, spavanje, edukaciju, igru i to da neko cijelo to vrijeme brine o njima, da bismo mi mogli otići na posao i poplaćati sve to, planiraju podići cijenu svojih usluga. To se bar da naslutiti iz toga što je taj trend, ‘ajmo reći, nedavno započeo u Banjaluci, kada je na ulazu u jednu predškolsku ustanovu osvanulo obavještenje roditeljima da su, uprkos silnoj volji i želji da do toga ne dođe, iz uprave primorani da podignu cijenu svoje usluge.
Logika je jasna – cijene svega oko nas bujaju iz dana i dan i svačija usluga će, shodno tome, postati skuplja. Nema tu ljutnje na tetu u vrtiću, to je prosta računica.
Ima tih besplatih vrtića i ovdje oko nas, recimo, Umag je apsolutno grad djece, slične ćete naći i u Obrovcu, Vrlici, Bibinju, Viru, Goli, Rumi, Zaječaru, Beogradu… Ako nam se ne gadi da pogledamo malo dalje, Grad Beč je 2012. godine izdvojio 700 miliona evra da bi svakom djetetu koje u njemu živi bio dostupan smještaj u vrtiću, što je svakako i roditelje finansijski rasteretilo. Zapravo se radi o projektu koji je započet 2009. godine, a odnosi se na svu djecu do šest godina.
Nova vlada u Italiji nudi besplatne vrtiće – da li je patka, ali bar nudi. Došla je na tu ideju, komercijalnu, u nekim svojim procjenama šta je ljudima bitno i na koju kartu treba igrati. Kod nas vazda neke loše karte, pa ti dobij veliku skalu. Isključivo psihosomatskih tegoba.
Čitam baš jutros da je iskonski imperativ naležnih očuvanje srpskog naroda na ovim prostorima. Vjerujem da je svako od vas, bez obzira na vjeru i naciju, jutros nešto slično pročitao iz redova onih koji vas zastupaju. Pitam se samo šta znači ova floskula, kakvo je to očuvanje. Jel to ono samo da nas ima, da postojimo. Da popunimo neku statistiku. Ne razumijem to očuvanje roda koji se masovno iseljava, odlazi, mahom baš tamo gdje su vrtići besplatni i gdje je gorivo jeftinije.
Ne razumijem kako nas to neko čuva kad nas je debela većina na lijekovima za smirenja ili onima protiv teških oboljenja, neizlječivih, oboljenja duše, a to vam je svaki karcinom. Ne znam kakvo je to očuvanje u kojem pojedinac nema aman ništa da sačuva – od posla, normalne plate, dostojanstvene penzije, porodice, braka, međuljudskih odnosa, zdravlja i bistrog uma.
Znate šta, idu izbori. U oktobru, ovom i svakom drugom glasajućem, bih rado zaboravila svaki žulj koji su mi pojedini napravili i sversrdno zaokružila ime onoga ko uvede besplatne vrtiće kod nas. To ti je, druže moj, borba za natalitet, za opstanak, to ti je taj pokazatelj da misliš o ljudima ovdje, o onima koji tek treba da stvore novi život, o našoj djeci i našoj budućnosti.
Do tada, plaćaću 200 maraka + na mjesečnom nivou za boravka svog djeteta u vrtiću (jer drugi izbor šta i gdje s njim dok sam na poslu nemam, a i ne želim da imam jer smatrama da je to najbolje okruženje za moje dijete prije polaska u školu) i čekati figuru kojoj će ovako nešto biti važno i koja će znati da za to ima novca koji može biti preusmjeren iz trenutnog fonda za neke društvene pijavice ili vampire.
Samo ako su mu naša djeca veći jarani od tih parazita. Ili će nas na kraju stvarno ostati za pod jednu krušku, pa nam vrtići neće ni trebati.
