Ipak, crijevna viroza daleko je od razloga Anina izostanka s posla, ali je prema njezinim riječima:”… jednostavnije objašnjenje od nelagode koju izaziva spomen pravoga razloga nedolaska na posao”. Naime, pravi razlog menstrualni su grčevi koje, u slabijem ili jačem intenzitetu, Ana doživljava, i preživljava, s prvim danima mjesečnice. Objašnjenje kako je riječ o probavnim smetnjama kojima “izbjegava” korištenje termina “menstruacija” u razgovoru – nije nikakva novost, niti iznimka.
Neovisno o tome što je mjesečnica prirodni dio života svake žene, brojne studije ističu kako više od polovice žena osjeća sram radi nje – pri čemu je crijevna viroza, čini se, usvojena kao “linija manjeg otpora”. Logično? Etično? Prema vlastitom feminitetu – tragično!
Sram, stid ili osjećaj krivnje, prema publikaciji “Psihologija srama: glavni psihologijski i kulturološki vidovi” talijanskog profesora Tognaccija, sentiment je ili emocija s kojom se susrećemo na svakodnevnoj bazi. Osjećaj je to koji se očituje u čitavom ljudskom rodu sudjelujući pri izgradnji određenih “društvenih ugovora” kojima se prenose, spoznaju te definiraju određena pravila, norme i običaji osobito povezani s emocionalnim i privatnim područjem, odnosno “seksualnim” i “intimnim”, a koja su općenito prihvaćena. U skladu s time, sram je usko povezan s moralom i društvenim osjećajima budući da oni duboko odražavaju pravila i standarde društva o kojem je riječ.
A da naše društvo zazire od dijaloga o mjesečnici perpetuirajući menstrualni stid ne portretira samo Anin slučaj iz uvoda teksta, već i brojni drugi slučajevi. U studiji američke kompanije Thinx, 58 posto intervjuiranih žena priznalo je kako za vrijeme mjesečnice osjeća sram, dok je 42 posto istaknulo kako je doživjelo da ih se posramljuje zbog menstruacije komentarima koji su uglavnom došli od strane muških prijatelja ili članova obitelji.
Do sličnih (ako ne i istih) rezultata došla je i Flexfits-ova anketa kojom je ispitana percepcija menstruacije u različitim kulturama. Uz brojne poražavajuće podatke o tome kako žene diljem svijeta samostalno percipiraju svoju mjesečnicu i kako se drugi prema njima odnose radi nje; zaključak ankete ukratko bi glasio: živimo u svijetu u kojem žene i dalje skrivaju mjesečnicu od drugih (73%), dok većina njih (68%) o toj temi ne priča s muškim spolom, a ni sa ženskim, kad smo kod toga. I zabrinjavajući su to podaci, više nego iznenađujući.
Kako bi se dodatno uvjerili/e da u 2018. godini i dalje dominiraju određene stigme i tabui vezani uz mjesečnicu dovoljno je baciti pogled na reklamiranje higijenskih proizvoda u kojima se i dalje koristi plava boja kao simbol mjesečnice ili pretražiti na društvenim mrežama fotografije koja asociraju na menstrualno krvarenje. Koje fotografije? Upravo tako!
Sjećam se slučaja kada su na Instagramu osvanule fotografije kanadske spisateljice i pjesnikinje Rupi Kaur nastale u cilju sociološkog eksperimenta stava društva prema mjesečnici i koje su više puta izbrisane s Instagrama radi kršenje pravila.
“Hvala Instagramu što mi je omogućio reakciju koja mi je trebala. Izbrisali ste fotografiju žene koja je odjevena, ali ima menstruaciju i napisali ste da ta fotografija krši pravila korištenja Instagrama i pravila instagramske zajednice. Djevojka na fotografiji je odjevena. Fotografija je moja. Fotografijom se ne napada nijedna društvena skupina. Ta fotografija čak nije ni ‘spam’. I zato što fotografija ne krši nikakva pravila, stavit ću je opet. I nemam namjeru ispričati se društvu koje nema ništa protiv mog golog tijela, ali ima ako imam menstruaciju”, dio je onoga što Rupi napisala kao komentar na gotovo društvenu sramotu koja se često povezuje s menstruacijom.
A upravo u društvu krije se krivac negativnog stava prema mjesečnici, odnosno prema ženama. Patrijarhalno, mizogino društvo je to koje ženama govori da moraju biti “čiste i uredne”, a ako to nisu, o tome se ne govori. Niti javno, niti privatno. Imenovanjem “prljavim” i “odvratnim” (što je česti slučaj) onoga što esencijalno definira ženu – ne umjerava negativne osjećaje prema mjesečnici per se, već prema onome što inicijalno predstavlja ženu samu po sebi. Christine Northrup, autorica publikacije “Women's body, women's wisdom” istaknula je kako: “Ništa u našem društvu – osim nasilja i straha – ne drži ženu ‘na svom mjestu’ kao degradacija menstruacije”. Etiketiranjem menstruacije “tajnim, ženskim poslom” usađuje se misao kako ono što je najnormalnija stvar na svijetu – je ustvari nešto loše.
U takvom okruženju, teško je zamisliti pomak prema naprijed. Menstrualni sram toliko je raširen u zapadnjačkoj kulturi da je kao pojam našao svoje mjesto i u stručnoj literaturi. Ono što osnažuje taj osjećaj, svakodnevno je ophođenje prema toj temi. Znanje je moć, a ako ne govorimo o toj temi, teško da ćemo išta naučiti.
“Van je svake pameti da i dalje žene imaju osjećaj da moraju skrivati svoju mjesečnicu! I da se razumijemo, pritom ne mislim da to znači da trebamo okolo hodati i diskutirati sa strancima o našim ciklusima, ali da bi trebale moći na javnom mjestu bez problema dodati prijateljici uložak ili tampon bez pretvaranja u tajnog agenta – trebale bi moći. Živimo u 2018. godini, uskoro će 2019. Dokad više?”, komentar je drage mi kolegice na ovu temu.
Nedostatak platformi na kojima se transparentno razgovara o mjesečnici, kao i temama povezanim s njom, dodatno potiče deklariranje mjesečnice kao ‘tabu teme’. Nedostatak dijaloga osobito negativno pogađa one sredine u kojima je spolni odgoj kao edukativna metoda degradirana u školama na sporadičan spomen menstruacije kao simbola feminiteta i fertiliteta na satu biologije, gdje i uz minimalni spomen teme koju bi svaku djevojčicu moglo, i trebalo, interesirati djevojčice se svejedno rijetko potiče da sudjeluju u nastavnoj diskusiji.
Jednom sam prilikom sudjelujući na radionici neformalne edukacije upitala grupu petnaestogodišnjih djevojaka jesu li ikada s roditeljima razgovarale otvoreno o mjesečnici na što je većina odgovorila: “Nismo, srećom! To bi bilo jako neugodno!” Relativno je nizak postotak onih koje su s ikim obavile taj razgovor, kad smo kod toga. Roditelji se oslanjaju na školu kao primarno sredstvo edukacije, a škole na privatnost vlastita doma. I začarani je to krug u kojem nitko ne profitira, a djevojčice puno gube.
Smatram da je poražavajuće čuti odrasle muškarce da ne znaju ništa o menstruaciji, ili da žene menstrualne grčeve “nazivaju crijevnom virozom”, ili pak da menarha kod djevojčice izaziva paniku radi nedostatka znanja o tome što mjesečnica uopće jest. A to je realna slika našeg društva. Lako je puno stvari pomesti pod tepih, ali zapitajte se tko od toga profitira? Jer gotovo sam sto posto sigurna da niti jedna žena ne profitira, niti će ikada profitirati.
Uz nedostatak edukacije te činjenicu da dijaloga o mjesečnici nema u javnom prostoru, svrstavajući je u ‘tabu temu’ žene gube i financijski. Situacijama u kojima se pretvaramo u ‘tajnu agenticu’ koja ‘dila’ prijateljici uloške na neki smo način dopustile da se higijenski proizvodi nazovu luksuzom, i time posebno oporezuju, tzv. “rozim porezom”. Inače, ne oporezuju se “samo” higijenske potrepštine, već i ostali proizvodi koji su zamišljeni “ženskim”: od britvica, krema, dezodoransa, parfema do odjeće i prehrambenih namirnica.
Američka studija DCA istaknula je kako odrasle žene čak 8 posto više izdvajaju za odjeću te 13 posto više za produkte namijenjene osobnoj higijeni od muškarca. U društvu gdje žene zarađuju 21 posto manje od muškaraca, veliki je to udarac za ženski budžet.
Potaknuta pitanjima koje sam tematizirala u ovom članku, nedavno sam u jednog grupi na društvenim mrežama postavila pitanje zašto se djevojkama ne dijele besplatno higijenski ulošci u školama kao što se (u nekim školama) dijele besplatno kondomi dječacima, pogotovo s obzirom na to da je trošak paketića kondoma i paketića tampona gotovo pa identičan. Zaključak polemike je bio: nema interesa za to.
Prema mišljenju onih koji su se upustili sa mnom u diskusiju o navedenoj temi – aktivisti/kinje na polju ženskih prava su ili pretihi, ili nedovoljno glasni, a Vlade ignoriraju diskurz o navedenoj temi jer “menstruaciji nije mjesto u javnoj sferi”. A kada uz to dodamo i činjenicu da samostalno radije “seremo nego što krvarimo” – jasno je da je vrijeme da i tu temu izvedemo ‘izvan okvira četiri zida’.
