Mnogo filmova i serija je snimljeno o sudbinama indijanskih plemena na prostorima Sjedinjenih Američkih Država. Mnogo legendi je ispričano. Egzodus Indijanaca sa zemlje njihovih predaka odvodio ih je u dijelove Amerike koje oni nisu poznavali. Godine 1830. među njima je bila i mlada djevojka po imenu Te-lah-naj iz plemena Juči, koja je živjela na obali rijeke Tenesi u Alabami. Sa svojom sestrom i plemenom hodala je 600 milja do indijanske teritorije u današnjoj Oklahomi. Bio je to dugačak i težak put, praćen tugom i bolom i zato danas nosi naziv “Staza suza”.
Pleme Juči je vjerovalo da u rijeci Tenesi živi žena i da im ona pjeva. Zbog toga su tu rijeku zvali Nunuhsae – Rijeka Koja Pjeva. Mlada Te-lah-naj je provela jednu zimu u Oklahomi i svaki dan je slušala sve rijeke i potoke koje je tamo mogla naći. Iz dana u dan je bila sve sigurnija da rijeke i potoci u tom mjestu ne pjevaju i mnogo je čeznula za svojim domom. Govorila je da je njena sestra poput divljeg cvijeta koji može svuda rasti, ali ona ne može i zbog toga je odlučila da se kao sedamnaestogodišnjakinja vrati na obale Rijeke Koja Pjeva. Vođena svime što je u djetinjstvu naučila od svoje bake.
Te-lah-naj se hrabro nosila sa svim preprekama i opasnostima. Na svom putu je susretala i dobre i loše ljude, izdržala je naporno pješačenje kroz zabačene planine Arkansasa, podmukle rijeke i potoke i napokon je stigla do svog rodnog mjesta. Ono o čemu sigurno nije ni sanjala jeste da će jednoga dana njen potomak podići zid u znak sjećanja na nju i njen hrabri poduhvat – a to je upravo ono što je Tom Hendriks i uradio.
Pleme Juči je vjerovalo da u rijeci Tenesi živi žena i da im ona pjeva. Zbog toga su tu rijeku zvali Nunuhsae – Rijeka Koja Pjeva. Mlada Te-lah-naj je provela jednu zimu u Oklahomi i svaki dan je slušala sve rijeke i potoke koje je tamo mogla naći. Iz dana u dan je bila sve sigurnija da rijeke i potoci u tom mjestu ne pjevaju i mnogo je čeznula za svojim domom.
Odrastajući u gradu Florens, Tom je mnogo vremena provodio slušajući predivne priče svoje bake o tome kako je zeko izgubio svoj repić, zašto se kornjača smije i kako je nastao kolibrić. No, priča koju je slušao širom otvorenih očiju je bila o njegovoj praprabaki Te-lah-naj i njenom povratku na obale Rijeke Koja Pjeva. U toplom zagrljaju svoje bake saznao je kako je njegova praprabaka bila pravi čarobnjak sa biljkama koje liječe. Baka mu je otkrila da su se za vrijeme egzodusa Te-lah-naj i njena sestra Vana-le sakrile u napuštenoj kući, ali su ih pronašli i prisilili ih da pješače nekoliko stotina milja do Oklahome. Oko vrata su im objesili metalne pločice sa brojevima na jednoj i oznaci “U.S.” na drugoj strani. Broj 59 je bilaTe-lah-naj, Tomova praprabaka, a njena sestra Broj 60. No, tišina rijeka i potoka u Oklahomi je u mladoj Te-lah-naj probudila želju da se vrati tamo gdje je rođena i opet čuje pjesmu iz rijeke. Ta legenda je ostala urezana duboko u sjećanju malenog Toma i sljedećih nekoliko godina je razmišljao kako da oda počast svojoj praprabaki.
“Prije 35 godina posjetila me gospođica Mini Long. Ona je bila iz indijanskog plemena Juči, baš kao i moja baka. Provela je kod nas tri dana i tri noći, a trećeg dana me pogledala i rekla: ‘Gospodine Hendriks, vi imate problem’. Priznao sam da je tako i objasnio sam joj da cijeli život želim nešto učiniti za svoju praprabaku, ali ne znam šta. Pitala me da li mislim na spomenik i ja sam klimnuo glavom. Tada mi je ona objasnila da ćemo svi nestati sa lica Zemlje, da će ostati samo kamenje i da zbog toga treba kamenjem da odam počast svojoj praprabaki. I upravo to sam i uradio“, priča danas osamdesetsedmogodišnji Tom.
Odrastajući u gradu Florens, Tom je mnogo vremena provodio slušajući predivne priče svoje bake o tome kako je zeko izgubio svoj repić, zašto se kornjača smije i kako je nastao kolibrić. No, priča koju je slušao širom otvorenih očiju je bila o njegovoj praprabaki Te-lah-naj i njenom povratku na obale Rijeke Koja Pjeva.Mini Long mu je rekla da sagradi dva zida, po jedan za svako Te-lah-najino putovanje, ali da ne koristi ni malter, ni cement, te da postavi po jedan kamen za svaki korak koji je njegova praprabaka prešla na Stazi suza. Poslušao je i odlučio da koristi kamenje iz Rijeke Koja Pjeva. Kamen po kamen, korak po korak, godinu za godinom i Tom je sagradio zidove dugačke 1.25 milja i visoke šest stopa. Danas je to najduži neožbukani kameni zid u Sjedinjenim Američkim Državama i najveći spomenik jednoj Indijanki u cijelom svijetu.
Putovanje hrabre mlade Te-lah-naj je trajalo punih pet godina. Sa sobom je ponijela metalnu pločicu sa brojem 59 jer su svi u Oklahomi mislili da su im ta “sjajna dugmad” promijenila imena, a ona je smatrala da će joj njeno ime trebati kada se vrati.
Stigavši na obale Rijeke Koja Pjeva, Te-lah-naj se zaljubila u bijelca Džonatana Levi Hipa. Iako joj je ljubav bila uzvraćena, njih dvoje nisu mogli dobiti dozvolu za brak zato što su njoj rekli da nije američka državljanka. Život je provela na granici Tenesi-Alabama liječeći druge ljude biljkama.
Danas, Tom Hendriks stoji na obali rijeke Tenesi i sa suzama u očima kaže da može čuti kako rijeka pjeva. Ako legende izblijede, ko će učiti djecu? To je pitanje koje Tom samom sebi postavlja svaki dan. I zato je objavio knjigu o hrabrosti i odlučnosti svoje prabake pod nazivom “If the legends fade” (“Ako legende izblijede”). Knjigu o njenom putovanju koje je dovelo natrag na obale Rijeke Koja Pjeva i u zagrljaj njenog voljenog Džonatana.
Danas ljudi posjećuju komemorativni kameni zid Wichahpi i jedno od pitanja koje najčešće postavljaju Tomu je zbog čega se na nekim mjestima zid savija, zašto je negdje viši, a negdje širi? Njegov odgovor svima je isti: “Zid je poput putovanja moje praprabake i poput vaših života – nikada nije ravan”.
Putovanje hrabre mlade Te-lah-naj je trajalo punih pet godina. Sa sobom je ponijela metalnu pločicu sa brojem 59 jer su svi u Oklahomi mislili da su im ta “sjajna dugmad” promijenila imena, a ona je smatrala da će joj njeno ime trebati kada se vrati.
Ukoliko se jednog dana nađete u Oklahomi, nemojte propustiti priliku da prošetate uz komemorativni kameni zid duž kojeg se nalaze krugovi za molitve i koridori u šumama toliko tihim da možete čuti vjetar kako šapuće kroz krošnje drveća. A kada budete stajali na obali rijeke Tenesi, potražite neko tiho mjesto, zatvorite očite i pažljivo osluškujte kako biste čuli pjesmu iz Rijeke Koja Pjeva.
