Nikada nije pristajala na pravila koja su trebala odrediti pravac njenog razvoja i karijere. Htjela je postići sve ono što je zamislila. I uspjela je u tome. Barbara Mcclintock rođena je 1902. godine u Connecticutu, a odrasla je u New Yorku. Obožavala je boks, vožnju bicikla, igranje košarke. Nije se uklapala u društvo sa djevojčicama, ali nije ni nastojala uspjeti. Međutim, da stvar bude gora ni dječaci nisu htjeli Barbaru u društvo. Uprkos protivljenju majke, a uz punu podršku oca uspjela je upisati doktorat iz botanike na Cornell Univerzitetu. Tu je započela svoj revolucionarni rad sa kukuruzom i izučavanjem hromosoma.
Rad na ovom polju započela je 1936. godine na Univerzitetu u Missouriju. Bila je direktna, strastvena i zaljubljena u svoj posao, a to se odrazilo na njen kolektiv, koji su činili većinom muškarci, vjerujući kako ih ona na taj način ugrožava. Smatrali su je opasnom jer je nosila pantalone, što nije bilo primjereno za jednu ženu tada. Dekan joj je zaprijetio da će dobiti otkaz ako se ikada odluči vjenčati ili ako njen muški partner u istraživanju napusti fakultet. Tada je shvatila da žene nikada neće biti posmatrane jednako kao muškarci i da nikada neće imati stalni radni odnos.
Dekan joj je zaprijetio da će dobiti otkaz ako se ikada odluči vjenčati ili ako njen muški partner u istraživanju napusti fakultet.
A onda se odlučila se sama posvetiti istraživanju u istraživačkom postrojenju Cold Spring Harbor u New Yorku, gdje je nastavila proučavanje kukuruza, koji je bio sjajan temelj za istraživanje na polju genetike. Uzgojila je polje kukuruza i provodila sate i sate proučavajući ga pod mikroskopom.
Otkrila je da zrna kukuruza različitih boja, imaju iste gene, ali su drugačiji poredani. To znači da su geni mogli biti i drugačiji raspoređeni, jer su doslovno “skakali sa zrna na zrno” i zato su dobili naziv transpozoni.
Upravo to omogućilo je shvatanje različitosti među biljkama, životinjama, ali i ljudima. Oduševljena svojim otkrićem, Barbara je iznijela stanovište na simpozijumu 1951. godine u Cold Spring Harboru, ali joj niko zapravo nije vjerovao. Međutim, ni to je nije spriječilo da nastavi dalje svoja istraživanja, jer kako je navela: “Kad znaš da si u pravu, ne mariš za druge”.
Nakon 20 godina, konačno su priznali njena otkrića i dodijelili joj Nobelovu nagradu gotovo 30 godina nakon njenog otkrića. Njen rad je uticao na mnogobrojne genetičare, da otkriju važne elemente o naslijeđivanju kod svih vrsta na svijetu. Postala je ujedno i prva predsjednica Genetičkog društva Amerike.
Nakon 20 godina, konačno su priznali njena otkrića i dodijelili joj Nobelovu nagradu gotovo 30 godina nakon njenog otkrića.
Barbara je umrla prirodnom smrću u Huntingtonu u New Yorku, u septembru 1992. godine sa punih 90 godina. Nikada se nije vjenčala niti imala djece. Kao da je nesvjesno odlučila poslušati dekana, koji joj je jednom davno rekao da se ne treba udati nikada.
