Tada je isprobavao novi tretman zahvaljujući kojem je nekoliko pacijenata izgubilo dosta kilograma. I iako je većina njih bila presrećna, bilo je tu nekoliko ljudi koji su izgubili najviše kilograma i ponovo se udebljali, čak brže nego što su smršali. Pokušavajući da otkrije uzrok, doktor Feliti je razgovarao sa svakim od njih. Jedno po jedno mu je priznalo da su u djetinjstvu bili seksualno zlostavljani! Tada je po prvi put doktor Feliti pomislio da bi zlostavljanje i zanemarivanje djece moglo uticati na njihovo zdravlje kada odrastu.
Doktor Feliti je devedesetih godina sarađivao sa doktorom Robom Andom, epidemiologom. Njih dvojica su osmislili pitanja koja će im pomoći da otkriju da li loša iskustva iz djetinjstva utiču na zdravlje odraslog čovjeka. U njihovoj studiji, 17.000 pacijenata je odgovaralo na pitanja o tome koliko su neželjenih iskustava doživjeli u djetinjstvu. Tu se govorilo o seksualnom, fizičkom i emotivnom nasilju, zanemarivanju, smrti roditelja, razvodu i zatvaranju, mentalnoj bolesti i problemima sa alkoholom ili drogama kod roditelja.
Rezultati su ih zaprepastili – jedan od deset pacijenata je odrastao u sjeni porodičnog nasilja. Dvoje od deset ljudi je bilo seksualno zlostavljano. Troje od deset osoba je preživjelo fizičko nasilje. I tu se pojavilo nešto što je svima njima bilo zajedničko – bilo je dramatično više svakog velikog zdravstvenog problema o kojem se govorilo u studiji. Rak, ovisnost, dijabetes i moždani udar su samo neke bolesti koje su se pojavljivale kod ljudi koji su u djetinjstvu bili često zlostavljani ili su izgubili roditelja. Naravno, nisu oboljeli svi oni koji su doživjeli traumu u djetinjstvu. No, studija je pokazala da su osobe koje su odgovorile sa DA na četiri i više pitanja duplo više izložene riziku od srčanih oboljenja. Žene koje su potvrdno odgovorile na pet i više pitanja su češće padale u depresiju.
Jedna od osoba koje su učestvovale u studiji je i Carol Redding. Ona je potvrdno odgovorila na svih deset pitanja. Danas živi mirnim životom u predgrađu San Dijega, zidove njenog doma krase sertifikati i priznanja i u 58. godini života radi kao doktorica. Gledano izvana, ona je uspješna žena. No, u njenom umu i tijelu se, kako sama kaže, cijeli život vodi borba. Ustanovljeno je da pati od posttraumatskog stresnog poremećaja zbog svega što je proživjela u djetinjstvu.
“Imala sam flešbekove. Depresija, anksioznost, o Bože! Anksioznost mi je djelovala kao opipljiva stvar koja živi sa mnom i kao da mi treba još jedna soba ili kuća za nju”, priča Carol.
Još u djetinjstvu je imala visok krvni pritisak, a kada je odrasla borila se sa problemima sa štitnom žlijezdom i preživjela je leukemiju, rak dojke i limfoma. Kada je saznala za ovu studiju, Carol se zapitala da li je moguće da su njeni problemi sa zdravljem djelimično vezani za teško djetinjstvo. Nakon toliko godina iznenada su joj se, kako kaže, svi pomiješani i razbacani komadići slagalice našli na pravom mjestu i stvorili jednu veliku, nevjerovatno jasnu sliku. To joj je toliko značilo da je pokrenula newsletter o ovoj studiji i objavljivala njene rezultate. I sve to zato što joj nije bilo jasno zbog čega više ljudi ne zna za ovo istraživanje.
S druge strane, kada su doktori Felitti i Anda krajem devedesetih godina objavili rezultate mnogo ih je frustrirao način na koji je reagovala medicinska zajednica.
“Mislio sam da će ljudi pratiti ove informacije i tražiti od nas da im kažemo više i da ih žele koristiti. No, početna reakcija je ustvari bila tišina”, priča doktor Anda i dodaje da su se dugo borili i za to da studija uopšte bude objavljena. Mnogobrojni medicinski žurnali su ih odbili zato što su bili veoma skeptični prema članku.
Doktorica Sarah Floud, epidemiologinja na Univerzitetu Oxford u Engleskoj razumije taj skepticizam i smatra da bi on mogao biti opravdan. Kako sama kaže, povezanost ne mora da znači da jedna stvar prouzrokuje drugu i vjeruje da doktori i pacijenti treba da vode računa o tome da ne tumače previše ovu studiju zato što ona nije kristalna kugla koja predviđa zdravlje ili bolest. Ona ovaj indikator teškog djetinjstva posmatra kao jedan od mnogobrojnih faktora rizika među kojima su i geni, dijeta, ovisnost o cigaretama i alkoholu za koje je poznato da se mogu povezati sa srčanim oboljenjima, dijabetesom i rakom. Doktorica Floud ne može sa sigurnošću tvrditi da li trauma iz djetinjstva može izazvati rak i bolesti srca ako je čovjek zdrav, ne puši, ne pije i nije gojazan. Ona vjeruje da je to teško dokazati.
Danas, 15 godina nakon objavljivanja ove studije neki naučnici pokušavaju da povežu tačke i dobiju jasniju sliku o tome šta neželjena iskustva iz djetinjstva mogu da naprave tijelu i zašto su rezultati istraživanja bili takvi kakvi jesu.
“Preoblikovali ste biologiju djeteta. Priroda nas na ovaj način štiti. Svi smo se prilagodili životu u okruženju u kakvom smo rođeni”, izjavila je doktorica Megan Gunnar, razvojna psihologinja na Univerzitetu Minnesota, koja već više od 30 godina proučava kako djeca reaguju na stresna iskustva.
Doktorica Gunnar ističe da, ukoliko ste kao dijete doživjeli traumatično iskustvo, vaš sistem za reagovanje na stres će u nekim slučajevima biti programiran da pretjeruje što će uticati na način na koji vaš um i tijelo sarađuju. Istraživanja sugerišu da sve to najvjerovatnije ima najveći uticaj na dio mozga koji je zadužen za razmišljanje, prosuđivanje i samokontrolu.
“Vremenom, naročito kad ste mladi, zanemarivanje, zlostavljanje i stres pogađaju taj kružni tok. Manje ste sposobni za to da sami sebi kažete da ne jedete sladoled, da ne zapalite cigaretu ili da ne popijete još jedno piće. Manje ste sposobni da da regulišete svoje ponašanje. To je veoma važno za povezivanje ranijih iskustava sa kasnijim zdravstvenim stanjem”, objašnjava doktorica Gunnar.
Sve ovo pokazuje da zlostavljanje i zanemarivanje utiču na zdravlje miliona djece. Dok rastu, veoma je vjerovatno da će ona biti drugačija od drugih i da će se protiv stresa boriti tako što će piti alkohol, pušiti cigarete i previše jesti. Doktori Felitti i Anda naglašavaju da je najbolje rješenje to da se spriječi da dijete uopšte i doživi traumu.
