Ja sam za njegovanje kulta da sve to treba po potrebi. Nemoj tu da mi praviš ikonu od nekoga ko je zasrao mnogo toga, al isto tako, ajmo i na ravne časti pa čovjeku priznati da je u nečemu prosječno dobar. Za više od toga stavljam ruku u vatru da nije moguće, jer muškarcima jednostavno nije zapisano u mozgu da će se nekim stvarima previše posvetiti. Nisam ženski šovinista, to svakodnevna praksa pokazuje.
Kad po strani ostavimo ko je za šta kriv, a ko dužan, jer uvijek je to tako nakon što nešto prestane da postoji, a naročito kada pričamo o međuljudskim odnosima, odgovorno tvrdim da su bivši muževi često poprilično bezobzirni. Kako drugačije tumačiti stav da je vrijeme koje je on proveo sa djetetom, SVOJIM, nešto zbog čega treba da dobije medalju, dok je ostatak vremena koji majka provodi sa djetetom nešto što se podrazumijeva? A često je to tako.
Sve i da je ta ista majka nezaposlena žena, mislim na rad u nekoj instituciji, organizaciji, kompaniji, preduzeću, dakle da odlazi negdje da odradi smjenu od cirka osam radnih časova, već da samo sjedi kod kuće i ništa ne radi, jer tako se to tumači, kako je moguće da se podrazumijeva da je njena briga o djetetu nešto što se podrazumijeva? Jeste, podrazumijeva se, ali se isto tako podrazumijeva i da se otac koji je takođe roditelj brine o njemu, eto bar to ponekad, i da za to ne treba da natakne lovorike i dobije orden.
Ruku na srce, ima i muškaraca koji to neće odmah tako tumačiti, ali ima i onih koji će prvi prilikom to da ti nabiju na nos.
“Pa jel prošle sedmice bio tri dana kod mene?”
Pa, jeste, ali je zato sve prethodne dane bio kod mene, a svakog tog dana se podrazumijevalo da ga ja vozim i odvozim iz vrtića, čak i da ga dovezem kod tebe NA ČUVANJE i dođem po njega naravno, da ga budim, uspavljujem, kupam, oblačim, nahranim, zabavljam, edukujem, izvodim u šetnju, osmišljavam kako da ispunimo kišni dan, vodim u pozorište i kino, na igralište, da uči da vozi bicikl bez pomoćnih točkova, da se valja u snijegu, da slaže lego, da ga tješim kad ima ružne snove, da mu objašnjavam razliku između moje i njegove piše, da mu kažem da ne treba da se tuče sa drugarima u vrtiću, da je Anđela baš slatka djevojčica i još da imam snage, strpljenja i volje za sve to.
Jeste, to je posao jedne mame, za koji nam niko ne daje medalju, niti je tražimo, niti kad spominjemo da smo ga obavile. Jer, to se podrazumijeva.
Malo je glupo na ovaj način vagati stvari, al priča ovako servirana se najčešće svodi na prava i obaveze. Isto kao kad djetetu objašnjavate da nije važno samo da ima prava, jer njima je to najvažnije, već, majku mu, i obaveze. E, tu muškarci često zaostanu u razvoju, pa bi da obaveze najčešće ima neko drugi, a oni uglavnom vole svoja prava. Jeste, tako je, jer sve što sam gore navela govori u prilog tome.
Kad jedna mama u ovakvoj podjeli poslova ima neka prava, i koja su to prava? Kad ja u ovoj podjeli poslova imam pravo na slobodno vrijeme, pravo da budem bolesna, pravo da dođem kući i samo legnem, pravo da idem negdje da pijem, da zanoćim van kuće? Što, jel to nije normalno – jeste, normalno je i potrebno svakom normalnom biću. Sad znam reći će neki, pa eto može ta tri dana kad je dijete kod njega. Može, samo što nakon svih prethodnih dana, ne znam da li prije spavala, izlazila, družila se, čistila kuću, zaljubila se, napila, otišla na čas joge ili heklanja. A pošteno nemam snage ni za jedno.
I da, onda je tu i tema čiji su troškovi. Mamini, naravno. To se podrazmijeva, jer ako je dijete tu zna se da ti moraš da imaš. On može sebi priuštiti luksuz da kaže da nema, da će biti, za dan, tri, mjesec. Jebiga, nema sad čovjek, ne možeš ga ubiti. Ko te pita imaš li ti, a treba platiti vrtić, djetetu se svako malo prohtje pa još malo poraste, pa mu kratke trenerke i žuljaju ga patike, kupiće mama, a hoće i da jede svaki dan, više puta. Jebiga, čovjek sad baš trenutno nema i nije možda ni toliki problem što nema (a jeste problem), već je najgore od svega što ti baš tad nabije na nos kako je on eto prošle sedmice čuvao dijete tri dana, pa mu je to osujetilo platežnu moć, uz komentar da fino kažeš tamo nekome kome već nešto moraš da platiš tim novcem da će biti.
Zar to nije sjajno, to što oni sve to tako ispričaju i tu je kraj?! Ti vidi šta ćeš s tom informacijom. Dok čekaš kraj radne osmice, samljevena, i razmišljaš kako da do kraja dana izdržiš da ne eksplodiraš pred djetetom, jer ono ne treba živčanu, nesnosnu majku. Jer onda ti još kažu i kako si urlala i traumiraš dijete. A samo razmišljaš kako je fer ta podjela prava i obaveza, koja se podrazumijeva. I ponekad se pitaš koliko bi to bilo godina robije. Pa se opet sjetiš djeteta i da je u redu da ima oba roditelja.
Nisam od onih koje po svaku cijenu brane žene, uvijek i uvijek sam na strani istine i pravde. Ali, brate mili, da znaju biti nepravedeni, znaju. Da znaju biti bezobzirni, znaju. Da znaju da te uvrijede, znaju. Da znaju da te udare po emocijama, znaju. Da znaju da je to zicer, znaju. Jebiga, mama si, to se podrazumijeva.
Dragi bivši muževi, ne podrazumijeva se ništa, osim da poštujete tuđa prava i svoje obaveze. Podrazumijeva se samo da poštujete druge i očekujte da oni poštuju vas, al sve to više ima veze s onim šta ko nije uradio. Mama jeste zanimanje koje traje 24 sata dnevno, ali ni tata nije honorarni saradnik. Osnova roditeljstva je čist volonterizam, a to znači ljubav.
