Ovdje sada ne govorimo konkretno o nekoj određenoj duli, niti o konkretnom iznosu maraka, kuna ili dinara te koliko bi to bilo… govorimo o konceptu dule kao zanimanja i platforme da iz ženskih usta počnu sipati mizogine izjave. Taj kulturološki paradox iz kojeg ćemo, mi žene, valjda nekad izaći.
Ova profesija je idealan teren za to. Zašto? Jer je u pitanju zanimanje kojim se bave žene, korist od usluge koju pružaju imaju samo žene i klijenti su im dakle isključivo žene.
Dule su, dakle, podrška porodiljama, brinu se o emocionalnoj, psihičkoj dobrobiti žene i fizičkoj u smislu ugodnost i komfora koji vode zdravijem i boljem porodu. Brinu se o parametrima poroda koji se do unazad nekoliko godina nisu ni mjerili u akušerstvu. Akušerstvo, kao i sav ostali dio medicine, su razvili i koncipirali muškarci. Jedina dva parametra poroda su bila perinatalni mortalitet i morbiditet. Grubo rečeno, brojanje leševa i ranjenika. Onako general-štabovski. Muški.
Mjerljivi koncepti koji bi se ticali ugođaja porodilje na porodu, osjećaj dostojanstva, psihološke traume, vezivanja majke i bebe, stresa za bebu, nisu bili bitni. Tek se sad uvode pod sintagmu “dostojanstvena skrb porodilja” i još uvijek je poprilično apstraktan pojam i batrga se sa njegovim egzaktnim uvođenjem u akušersku mjerljivu praksu.
I onda kad mi spomenemo dule i veličamo to zvanje i promovišemo ga, kreće od žena koje nas prate:
“Treba se boriti da nam muževi mogu biti na porodu, jer meni je veća podrška muž nego dula koja je plaćena da se ‘suosjeća’ i pomaže.”
“Dule – da, ako bi volontirale. Sve ostalo je gluma i licemjerje.”
Da li bi iste ove gospođe volontirale umjesto što imaju svoju struku i posao? Dula nije tu primarno da suosjeća, ona daje mjerljivi rezultat poroda. Ali, naravno da se ne može biti bez osjećaja na fenomenu zvanom porod. Dakle, dotične niti su osjetile korist dule na svojoj koži, niti su prisustvovale magiji tuđeg poroda da vide kako emocije štrcaju na sve strane i nepozvane. Ali nije poenta da se sve živo osjeti na svojoj koži da se shvati koncept nečega.
Zanimanja inače koja se tiču njege, poput brige o bolesnicima, starim, čuvanju djece… koja su suptilnija i nježnija i koja najviše žene rade – upravo su najmanje i plaćena i najmanje se cijene. Pripadamo toj kulturi. Korporacijska, nesenzibilna, takmičarska – muška, sa već spomenutim muškim mjerilima.
Drage žene, zašto sveštenici pri pomazanju ili hodže na dženazi ne rade volonterski jer bi sve ostalo bilo licemjerje i gluma, tiče se, ipak “onog, Božanskog svijeta”? Zašto ljekari, hirurzi, koji spašavaju živote budu plaćeni? Spašavanje života je ipak nešto najmoralnije što čovjek može uraditi, kud’ veća nagrada. Ako keš ide na to onda je to licemjerno. Znate li da u nevladinom sektoru i humanitarnim organizacijama ljudi primaju plate?
Zašto se podrška dule drugoj ženi smatra licemjernom onda? Zato što je žensko zanimanje, ženske usluge, drugoj ženi. Nemjerljiva muškim parametrima akušerstva. Igranje prijateljica na porodu. Degradiranje značaja. Degradiranje nečije posvećenosti konkretnom pozivu za koji se educira, koji uključuje izlaske iz kuće, odvojenosti od vlastite porodice, dostupnost nekome na poziv.
Posebno sam se osjećala pozvanom napisati ovaj tekst, jer jedan citat pripada praktikujućoj muslimanki, ženi poput mene. Koja će, među prvim stvarima koje kaže neupućenom, a zainteresovan za islam, biti kako je to vjera koja ženi daje visoko mjesto i izjednačava je u društvenim relacijama po mnogo čemu, sa muškarcem. I onda ovakav jedan paradoks. Da žene trebaju volontirati, ili ako ne volontiraju već naplate, onda je to glumljenje suosjećanja. Uvredljivo u oba slučaja.
Mi se i dalje zalažemo da su dule realna potreba i realno zanimanje i nastavićemo u tom pravcu. Spomenutih komentara na temu će i dalje, ne sumnjamo, biti. Evo, barem ovaj put ćemo imati odmah i link da se pozovemo na paradoks i nepravdu koju čine svom rodu. Sve je škola, i svaki sukob mišljenja navodi na razmišljanje.
Ako nikome, barem sam sebi rasvijetlila otkud ovolika pompa na to je li to dulu, Boga ti, moramo još i platiti.
