Možda će biti nešto drugačiji od onih na koje ste prije nailazili, možda neće. No to je sada nebitno.
Kada bih u virtualnom komšiluku naišla na takav tekst, kolutala bih očima. Vjerujem da to rade svi neradnici i nezadovoljni ljudi. Ja sam bila jedna od njih.
Iako su mi užasno išle na živce rečenice tih ljudi koji kao da su znali sve, ja sam ih svejedno čitala. Kasnije bih se osjećala jadno jer su svi moji ponedjeljci zapravo bili fikcija. Mislila sam da od ponedjeljka u mom svijetu neće nikada ni postojati. Svejedno sam čitala te tekstove, osjećala se jadno, bila ljuta na ljude koji ih pišu, ne znajući da sam zapravo ljuta na sebe i tako se vrtjela u krug.
Iako sam u jednom pogledu radila na sebi, radila posao koji volim, radila na blogu i neprestano pisala, fakultet sam ostavljala sa strane i to me užasno mučilo. Često sam noću sanjala svoju osnovnu školu, stari razred i kako ne znam riješiti proste zadatke iz matematike. Ti su snovi trajali kao vječnost, a ja sam se budila preznojena.
Upisala sam ono što volim. Najljepša stvar u vezi filozofije je to što se ona uči na potpuno drugačiji način od ostalih stvari. Možda bih je mogla usporediti s matematikom i rješavanjem zadataka. Kada shvatiš kako riješiti neki zadatak, na konju si. Isto vam je s filozofijom. Kada shvatim bit nekog teksta, ne moram ga više ponavljati.
Možda je to razlog zbog kojeg nikada nisam dobila više od osam, a možda i zbog toga što su mi odlasci na predavanja bili kao ponedjeljci, dakle fikcija. Ocjena mi nikada nije ni bila bitna, bitan mi je bio taj osjećaj koji se u meni stvori kada shvatim nešto što mnogi za života neće saznati. Događalo se, naravno, i to da si jebem sve živo i proklinjem dan kada sam filozofiju upisala, ali to se gubilo kada bih sadržaj nekog djela upila, shvatila i naposljetku položila.
Ne znam kako se to dogodilo. Ne želim se pravdati time da je teško raditi i studirati te uz to voditi blog. Ne želim ni govoriti o tome koliko je filozofija teška. Ne želim ništa od toga jer postoje klinci koji rade u McDonald’su, a studiraju fiziku i oni što vikendima i nakon predavanja konobare, a ujutro se dižu da bi išli na predavanja na koja ja nisam išla jer je topli krevet uvijek zabavniji od Hegela i Kanta.
Uvijek ima onih kojima je puno gore, a meni je bilo najgore što mi taj fakultet visi za vratom i što noću sanjam svoju osnovnu školu pa sam jednog dana riješila da se toga riješim zauvijek. Imala sam dvije opcije. Odustati od faksa i reći svima da ja to više jednostavno ne mogu ili početi učiti istog trenutka i prestati kukati svima oko sebe.
Fakultet mi ni ne treba jer svakako već radim, učim svakoga dana i mogu napredovati u svim smjerovima u kojima želim, ali ne valja ni ostavljati stvari nedovršene, kažu da nije zdravo. S druge strane, ne treba se ni siliti studirati nešto što ne voliš i što te ne čini sretnim. Čini li mene filozofija sretnom i postoji li uopće bilo što drugo što bih ja mogla studirati?
Pustila sam da ova pitanja ispare, učila koliko sam imala vremena, otišla na ispit i pala. Na putu do doma razmišljala sam o tome kako sam posljednji ispit dala prije godinu dana i o tome kako svima govorim kako ću ipak završiti jer predaleko sam dogurala da bih odustala na posljednjoj stanici.
Prošao je petak, prošla je i subota, nedjelja nije bila mamurna, bila je radna, a uvečer bezbrižna. Konačno je došao ponedjeljak. Nešto se u meni dogodilo i ja sam nakon posla otišla u knjižnicu. Bez problema sam tri sata čitala Foucaulta. Nailazila sam na gomilu problema i termina s kojima se nisam dugo sretala, pa sam zaboravila što znače, neke sam vidjela i prvi puta jer, jbg, nikada nisam išla na predavanja.
Prošlo je tjedan dana. Došao je drugi ponedjeljak, a ja sam opet bila u knjižnici.
Počela sam ponovno učiti. Počela sam učiti kako sam učila nekada. Počela sam učiti jer mi je bilo muka od toga da sanjam kako padam matematiku u osnovnoj školi. Počela sam učiti jer mi je bilo neugodno kukati drugima da mi je teško. Počela sam učiti jer je druga opcija bila odustajanje, a ja više nisam htjela odustajati od stvari koju zapravo volim.
Počela sam učiti jer na svakom fakultetu postoje predmeti koje mrziš, ali isto je sa životom. Većina ne odustaje od života kada se sretne sa situacijama koje ih izluđuju i čine jadnima, već stisnu zube i svom se snagom bore da preko takvih prepreka pređu.
I ne, tvoj ponedjeljak ne mora doista biti ponedjeljak. Neka bude utorak. Neka to bude danas. Samo kreni, a ako kolutaš očima na ovaj tekst, to je znak da si neradnik kao što sam bila i ja. Krajnje je vrijeme da se pokreneš.
