Žene su smatrane nedovoljno upućenim da budu predavačice, a za Bloomer pisanje je bilo najbolji način da se žene izbore za reforme.
U početku je fokus novina bio na uzdržanosti i mnogi tekstovi odnosili su se na alkohol i njegove štetne efekte. Kasnije, najviše iz pera Elizabeth Cady Stanton koja je pisala pod pseudonimom “Suncokret“, pojavljuju se i članci koji se bave drugim temama od interesa za žene. Njeni najraniji tekstovi takođe govore o uzdržanosti, ali i o umjetnosti, djeci i obrazovanju, da bi se kasnije dotakla i pitanja prava žena, zakona koji diskriminišu žene i zahtijevanju promjena.
Inspirisana Stantonovom, Bloomer se počinje posvećivati borbi za ženska prava. Bloomer je ostala zapamćena po reformi oblačenja, zagovarajući kostim poznat kao „Bloomer outfit“ koji se sastojao iz hlača i tunike. Iako Bloomer nikada javno nije priznala svoj izum, javnost je povezala njeno ime sa kostimom zbog tekstova i ilustracija koje je objavljivala u “The Lily“ o neobičnim haljinama, te načina na koji se ona oblačila. Zbog te kontroverze oko reforme oblačenja, kruženje novina poraslo je sa 500 primjeraka na 4.000 mjesečno.
Tokom prve godine postojanja “The Lily“ se na svojim stranicama opisuje kao novina „posvećena interesima žena“, a od 1852. dodaju posvećenost emancipaciji žena od nepravde, predrasuda i nejednakosti. Širenjem pisane riječi borile su se za okončanje ženskog ropstva, žensko pravo glasa, vlasništvo nad imovinom i nošenje hlača, te tim putem postavile temelj kasnijim štampanim izdanjima.
Nakon selidbe u drugi grad i nemogućnosti uređivanja, Bloomer 1854. godine prodaje novine Mary Birdsall i one izlaze još dvije godine. Posljednji štampani broj časopisa objavljen je 15. decembra 1856, da bi u 2017. godini oživio pod okriljem izdanja “The Washington Post“.
„Trebam Lili danas jer želim da se na okruglim stolovima pojavljuje više žena. Treba mi Lili, jer je mojoj 15-godišnjoj nećakinji rečeno da ne može da nosi tajice u školu, jer će odvlačiti pažnju dječaka. Treba mi Lili jer konobari pretpostavljaju da će moj muški partner uzeti ček. Treba mi jer se ponekad ljudi ne rukuju sa mnom, a sa muškim kolegama da. Treba mi Lili jer se ponekad ne osjećam dovoljno pametno ili glasno“, poručila je sadašnja glavna urednica Amy King.
Borbe koje i dalje traju
Žene nisu mogle dobiti kreditnu karticu bez potpisa muškarca, gotovo da nisu imale nikakva prava kada je riječ o razvodu i reprodukciji, od njih se očekivalo da budu majke i supruge – a da ne propituju sve to. Tokom sedamdesetih godina postojali su časopisi sa predznakom “ženski” i u njima se nalazilo sve što može zanimati jednu ženu: od recepata, preko mode, pa sve do savjeta kako zavesti i zadržati muškarca. Za politiku tu nije bilo mjesta.
Prelomni trenutak koji je pokazao snagu ženskog pokreta dogodio se nakon što je grupa od preko stotinu žena u martu 1970. godine upala u kancelariju muškog urednika časopisa “Ladie’s Home Journal” zahtijevajući da se na mjesto zamjenice urednika postavi žena.
Ubrzo nakon toga, feministkinje predvođene Gloriom Steinem i Letty Cottin Pogrebin pokreću “Ms. Magazine” koji je kreiran, upravljan i u vlasništvu isključivo žena. Stranice “Ms.“ postaju prostor na kojem istaknute američke žene zahtijevaju ukidanje zakona koji kriminalizuje abortus, prve zagovaraju ERA (Equal Rights Advocates) – neprofitnu organizaciju za ženska prava, ocijenjuju predsjedničke kandidate na osnovu njihovog stava o ženskim pitanjima, stavljaju porodično nasilje i seksualno uznemiravanje na naslovnicu časopisa, i tako kreiraju časopis koji je omogućio da se feministički glasovi čuju i budu dostupni široj javnosti.
Časopis je prvo izlazio u sklopu “New York“ magazina, a nakon što se prvi samostalni broj pojavio na kioscima 1972. godine, medijski mag Harry Reasoner izjavio je: „Dajem im šest mjeseci, prije nego im ponestane tema o kojima će govoriti“. Tokom osam dana širom zemlje rasprodato je 300.000 primjeraka prvog broja, više od 26.000 ljudi poslalo je zahtjev za pretplatu, a u samo nekoliko sedmica uredništvo je primilo oko 20.000 pisama čitalaca. Iste godine na stranicama “Ms.“ izlazi lista sa imenima žena koje su abortirale iako je abortus bio nelegalan. Godinu dana kasnije, abortus postaje legalan.
Ovaj časopis se zbog svog dosljednog otpora prema oglašivačima suočavao sa finansijskom nestabilnošću. Od 1978. do 1987. objavljivan je kao neprofitni časopis kroz Fondaciju za obrazovanje i komunikaciju. U narednoj deceniji “Ms.“ je imala četiri različita vlasnika i usvojila revolucionarni model bez reklama. Gloria Steinem i ostali investitori stvorili su 1998. godine „Liberty Media“ i izdavali časopis pod nezavisnim vlasništvom. I dalje je izlazio bez reklama i dobitnik je nekoliko nagrada, od kojih je i jedna „Utne“ nagrada za najbolji društveni komentar. Od 2001. godine kada se „Liberty Media“ suočava sa bankrotom, „Feminist Majority Foundation“ kupuje časopis i seli uredništvo iz New Yorka u Los Angeles.
Prva naslovnica jednako važna i 45 godina poslije
Kada je 1972. objavljen prvi broj, Gloria Steinem je na naslovnicu postavila sliku tadašnje jedine žene u strip kulturi, poznate kao Wonder Woman. Ova „Čudesna žena“ vjerovala je u sestrinstvo i jednakost, i borbu za za pravdu, sve vrijednosti koje i “Ms.“ i danas nastoji obuhvatiti. Tako se tokom kasnijih godina ova junakinja vraćala na naslovnicu pet puta.
Kada je riječ o izvještavanju o ženskim pitanjima širom svijeta, “Ms.“ i danas predstavlja jedan od najznačajnijih američkih časopisa tako da možemo reći da je Reasoner i te kako pogriješio. Naglasak je i dalje na istraživačkom izvještavanju i feminističkim političkim analizima, sa uvođenjem novih diskusija kao što su ekološki feminizam, ženski stilovi rada, povezujući nove generacije pisaca i publike kako bi zajedno stvorili feminizam budućnosti.
