Svi lažemo.
Prvo što ti je odzvonilo sad u glavi je ‘ja ne lažem’.
Aha.
To što su te tako učili, ako su, ne znači ništa. Život ti pokaže i dokaže da nije tako.
Svaki put kad se nasmiješ, a iznutra kipiš – lažeš.
Svaki put kad docrtaš ona 3 milimetra obrve – lažeš.
Kad god se našminkaš – lažeš.
Kad god strpaš sise u grudnjak onaj za dizanje istih – slagala si.
Kad nalakiraš nokat koji na sebi ima fleku ili je požutio – lažeš.
Lažemo na dnevnoj bazi.
Lažemo svakog i sve.
Stalno.
Bez nagrižene savesti i problema.
Kad ti svisne erekcija i optužiš za to kondom, a ne umor, nezainteresiranost i odrađivanje – lažeš.
Svaki put kad obrneš očima dok s nekim pričaš preko telefona, a pritom ga ne ispljuješ, nego pričaš umilnim glasićem – lažeš.
Kad god kažeš ‘draaagaaa’, a nakon toga joj sereš iza leđa – lažeš.
Svaki put kad se raduješ tuđem uspehu, a iznutra te izjeda pakost i ljubomora kao kiselina – lažeš.
Kad god detetu kažeš da je pušenje nezdravo, a pritom držiš u ruci cigaretu ili potajno pušiš u kujni pored nape (zimi) ili na balkonu (leti) – lažeš.
Kad god detetu objasniš da je gica za papanje i da je ne boli kad je kolju – lažeš.
Kad god kažeš kako si odmorna i naspavana i super, a imaš herpes i podočnjake i vučeš se okolo kao leš iz mikrovalne – lažeš.
Kad god provučeš sliku kroz filter na fejzbucima i instagramima – lažeš.
Kad god poziraš iz tog i tog ugla, jer ti se tako ne vidi/manje vidi to nešto što smatraš nedostatkom – lažeš.
A tek što lažeš da ti nije zvonio telefon, pa zapanjeno saopštiš to, a nije ti se dalo pričati s dotičnim, pa optužiš aparat da ne radi, mrežu, signal, zvuk…
Kad god kažeš kolegama na poslu, prijateljici i deci svojoj rođenoj da si pala niz stepenice, a ne da te muž namlatio – lažeš. A tek koliko lažeš kad kažeš deci da će sve biti u redu, a znaš da neće…