Amanda je za potrebe svog romana “The Same Sky” (“Isto nebo”) radila istraživanje o ukrštenim životima para iz Teksasa koji su vlasnici restorana i honduraške djevojčice koje je ilegalno prešla granicu kako bi našla svoju majku.
Amanda je kod kuće ostavila muža i troje djece te se uputila u Braunzvil u Teksasu i San Dijego. Za nekoliko dana je posjetila šest skloništa u oba grada i razgovarala sa maljoljetnicima bez pratnje koji su uhvaćeni kako ilegalno ulaze u Sjedinjene Države. Većina njih je, kako sama Amanda objašnjava, krenula u potragu za svojim roditeljima.
“Bogatija djeca su mi rekla da su došla sa ’kojotima’ u autobusima, automobilima, avionima, a jedno dijete je čak stiglo gliserom. Siromašnija djeca su se vozila na vrhu voza koji iz Meksika dolazi u Sjedinjene Države”, ispričala je Amanda za novine “The Washington Post”.
Priče ove djece su stravične i potresne. Neka djeca su imala užasnije priče od drugih. Amandina prevoditeljica u San Dijegu je takođe bila i dječija psihologinja. Slušajući njihove priče odmahivala je glavom i ponekad bi govorila: “Nisam znala za to” ili “O, Bože, nije mi rekla za taj dio”.
“Skoro sva djeca u skloništima su govorila o Bogu i vjerovala su da ih on pazi iako su mi mnoga od njih ispričala da su vidjeli drugu djecu kako umiru – izgladnjela, pretučena, utopila su se, ugrizao ih je krokodil, ostavljena su zato što su bila previše iscrpljena da naprave još jedan korak, bačena su iz voza”, ispričala je Amanda.
Amanda je počela da osjeća bol u stomaku svaki put kada bi dijete reklo: “ A onda je pala noć”. Bilo joj je još gore da preko prevoditeljice sluša šta su sve ta djeca morala da pretrpe kako bi ušla u Sjedinjene Države i razloge zbog kojih su uopšte morala da napuste svoju zemlju. Gledala ih je u oči dok su govorili, posmatrala kako nervozno trljaju ruke i čupaju kosu.
“Vijesti o sudbinama ove djece koja se sada nazivaju ‘strana djeca bez pratnje’ postaju sve gore. Dok sam istraživala, članovi osoblja u skloništima su bili svjesni da su seksualni predatori prijetnja i pažljivo su nadgledali sponozore ‘nećaka’ i ‘nećakinja’. Ne znam šta se desilo sa 1475 djece imigranata kojima je američka Vlada izgubila trag prošle godine, ali ne bih se iznenadila da su neka od njih završila kao seksualno roblje. To se dešavalo čak i dok je Obama bio predsjednik”, objasnila je Amanda.
Među djecom sa kojom je Amanda razgovarala bio je i jedan predivan desetogodišnji dječak širokog osmijeha iz Gvatamale. Rekao joj je da su njegovu surovu tetovažu Santa Muerte, ili Sveta Smrt, na njegovoj ruci prisilno uradili članovi bande koji su ga zadržali u vozu koji dječak naziva “Zvijer”.
„Sveta Smrt nije priznata od katoličke crkve i obožavaju je članovi mafija za krijumčarenje droge. Dječak mi je rekao da on ne vjeruje u Santa Muertu, ali da se jako boji božanstva. Kada sam ga pitala zašto je došao u Teksas on mi je, prepun nade, odgovorio: ’Volio bih da me neko usvoji’“, ispričala je Amanda.
Bila je tu i jedna trudna maloljetna djevojka kojoj Amanda ne otkriva pravo ime zbog zaštite identiteta nego je zove Meri (Marie). Prema Amandinim riječima, radnici u skloništu su rekli da je Meri tvrdila da ima tetku u Kaliforniji. Pokušali su da je nađu, ali nisu uspjeli.
„Moguće je da je Meri bila trudna kada je otišla iz El Salvadorea, ali je vjerovatno bila silovana na putu do Braunzvila, kao i mnoge druge djevojčice. Meri me je pitala mogu li joj poslati plišanog medu i objasnila da nema šta dati svojoj bebi. Kao i sve druge djevojčice u skloništu i ona je bila obučena u novu rozu trenerku. Kosa joj je bila mokra od tuširanja i mirisala je na cvjetni šampon. Stajala je sa svojom cimerkom koja je slomila nogu kada je dan ranije pokušala da preskoči ogradu na granici“, ispričala je Amanda i dodala „Srce me je boljelo zbog Meri koja nije znala dovoljno o roditeljstvu da bi tražila pelene i flašice za bebu. Gledala je u svoje nove roze japanke i rekla da želi samo jednu stvar koju može dati svojoj bebi. Izgledala mi je kao da ima 12 ili 13 godina.“
Kako sama Amanda kaže, veoma je lako da se osjetite bespomoćno kada čujete da imigranti preplavljuju granice. Ona smatra da bi svi ljudi mogli i trebali mnogo više i složenije razgovarati o imigrantskoj politici. No, radeći to, veoma često se rizikuje da, kako Amanda tvrdi, zaboravimo da su mnogi od tih „stranaca“ djeca.
Sjedeći na stolici, Amanda je naslonila laktove na koljena i razgovarala sa petogodišnjim dječakom kojem takođe ne otkriva pravo ime zbog zaštite identiteta, već ga naziva Sem (Sam). Petogodišnji dječak. Tamna kosa mu je počešljana, ali mu poneki čuperak ipak viri. Nasmiješio se kada ga je pitala o fudbalu. Skočio je i istrčao van da joj pokaže koliko dobro igra fudbal. Njegovo malo tijelo je stajalo na travnjaku, ručicama je davao zamah i grickao usnu kako bi se koncentrisao. Kada je dao gol okrenuo se da provjeri da li je Amanda to vidjela.
„Djecu poput Sema su na granici uzeli od njihovih roditelja pod trenutnom administracijom politike ’nulte tolerancije’. Da li ih izgube, maltretiraju, siluju? Večeras se djeca nalaze u posteljama u američkim skloništima ili, navodno, ispod poliesterskih prekrivača u ograđenom prostoru. Mislim na njih dok svoju djecu spremam za spavanje, pjevušim im i milujem po leđima i razmišljam koliko su usamljena i uplašena. Večeras, prodanu djecu zlostavljaju i ona leže budna i gledaju u američko nebo“, naglasila je Amanda.
Sem ima smeđe oči. Kada je primio Amandu za ruku njegov maleni dlan je bio mekan i oznojen. Kada ga je na rastanku zagrila, mirisao je na sapun.
„Naslonio je glavicu na moje rame, sklopio oči i prošaptao: ’Bog me je doveo u Ameriku. Sada sam siguran’“, ispričala je Amanda.
