Ovo je početak poeme o “napola obješenoj Meri” (“Half-Hanged Mary”) koju je napisala Margaret Atvud (Margaret Atwood). Čitaoci njene poznate knjige “Sluškinjina priča” (The Handmaid's Tale) su vjerovatno zapazli posvetu djevojci imena Meri Vebster (Mary Webster), ali priča iza ove posvete je slučaj kada je istina zapravo čudnija od fikcije.
Odrastajući, Atvud je slušala priče svoje bake o Meri, ženi koja je obješena u Hadleju, u Masačustesu, 1685. godine, zbog vještičarenja, nekoliko godina prije ozloglašenog suđenja u Salemu iz 1692. godine.
Njena je baka često oslovljavala Vebster kao njihovu daleku pretkinju, iako je to nekada pak poricala, ali ne postoji način da se to tačno utvrdi. Kroz neobičan slijed događaja, Meri Vebster će postati inspiracija za knjigu, a samim tim i adaptaciju u vidu serije čija je popularnost rezultirala i Emi nagradom.
Ali, Meri nije bila uobičajna vještica. Možda je obješena zbog vještičarenja, ali nije umrla. Nastavila je da živi još 14 godina.
Priča obuhvata Atvud, koja je posegnula za svojom, moguće/izgledno pretkinjom i na kraju napisla poemu o noći koju je ova provela viseći sama. Ta pjesma ekspolatiše temu koja će biti esencijalni faktor i za knjigu i za seriju, nametanja granice neovisnim ženama, stavljajući primat na njihova tijela i način na koji se može manipulisati masom.
Meri je jednom prilikom pomogla ženi da abortira. Tada je to bilo pitanje života i smrti, jer žena nije bila u braku sa djetetovim ocem, a to je jasna referenca na temu i radnju pomenute serije.
Nije ni čudo što je Atvud odlučila posvetiti knjigu ovoj pretkniji. Autorica vidi Vebster kao inspiraciju, jer je, kako kaže, “primjer kako žene mogu biti nepravedno optužene”. Na neki način sve žene Gileada su optužene. Dodaje i da je na neki način simbol nade, jer je zapravo nisu uspjeli ubiti, što objašnjava prkosno ponašanje glavne protagonistkinje u seriji.
Ima nečega toliko pobjedonosnog i revolucionarnog u ženi koja živi prksno.
U pjesmi vidimo Meri, ponovo, nakon vješanja, i ona je nova žena.
“Jer su me objesili za nešto što nisam rekla, sada mogu da kažem sve što želim da kažem.”
Nakon što je optužena i kažnjena za nešto što nije počinila, priča o “mrmljanju u sebi, kao luda usta puna sočnih pridjeva i purpurnih bobica”, i kako se lokalno stanovništvo sklanja kada ona prolazi. Ima nečega toliko pobjedonosnog i revlucionarnog u ženi koja živi prksno, iako je je Meri ustvari fikcija.
Mnogi to ne uviđaju odmah, ali priča je smještena u okolini Kembridža, što na prvu može djelovati kao neobičan izbor lokacije za autoricu iz Kanade. Ipak, autorica je kroz master studije upoznala taj region. I ciljano je birala sve lokacije.
Puritanski način života širi sliku i osjećaj iz knjige, odnosno serije, kao i kostimi koji jasno evociraju na taj period, te kada gledamo seriju/čitamo knjigu zaboravljamo da je priča savremena, odnosno da je iz budućnosti.
Javna smaknuće u kom su sluškinje prisiljene da učestvuju u seriji je sve jasna pokazatelj pokušaja oživljavanja društvenog pritiska kažnjavanja vještica. Baš kao što su svi gledali kako vješaju Meri i nisu nastojali pomoći da ne bi bili optuženi za vještičarenje, sluškinje moraju zgrabiti konopac i učestvovati, da se ne bi i one našle na istom mjestu.
Sluškinje koriste ključnu razliku njih i ljudi iz nove Engleske 1600-ih, a to je da su sve one vještice i nisu same.
