Sa tog uljanog platna gledala ju je prelijepa žena tamne kose, visokih jagodica i predivnog šešira ukrašenog perjem. No, tajna koju je krila je bila fascinantnija i od njene ljepote.
Lena je rođena kao Selina Menson (Selina Manson) i bila je praujna Izobeline bake. Izobel je jednom svoju baku pitala ko ju je naslikao, ali ona je znala samo ono što joj je Lena davno rekla: “Dušo, umjetnik je bio jedan muškarac koji je bio zaljubljen u mene”.
Godine su prolazile i Izobel nije pridavala toliko pažnje slici sa zida u dnevnoj sobi njene bake. Sve do dana kada je u školi počela da uči o sufražetkinjama. Tada je otkrila da je Lena, čije je umjetničko ime bilo Adelajn Born (Adeline Bourne), bila glumica, sufražetkinja i osnivačica franšizne lige glumica!
“Što sam više učila o Leninom i radu te lige to sam, na svoje iznenađenje, sve više otkrivala koliko je njihova misija bila slična pričama o jednakosti u zapošljavanju i predstavljanju u medijima o kojima se i danas govori”, izjavila je Izobel za portal “Mashable”.
Sto godina kasnije, šta se promijenilo?
Franšiznu ligu glumica su 1908. godine osnovale glumice, dramaturginje, plesačice i kompozitorke kako bi preko nje radile u cilju ostvarivanja prava sufražetkinja. Do 1913. godine Liga je imala 900 članica i partnersku mušku organizaciju.
Članice Lige su napisale i producirale predstave koje je istraživačica Neomi Pekston (Naomi Paxton) nazvala “nepomirljivim propagandnim komadima strastveno napisanih i inspirisanih frustracijom“. Te predstave su komedije zbog čega su često bile diskreditovane i govorilo se da su trivijalni komadi za laku zabavu. No, postojao je veoma važan razlog za tu vrstu humora.
“U to vrijeme predstave su i dalje morale proći cenzuru. U britanskoj biblioteci sam našla komade u kojima se spominju zatvor i hapšenje i koji nisu dobili odobrenje od cenzora”, objasnila je Izobel i dodala da je Liga nadmudrila državnu cenzuru produkcijom predstava koje su bile “mnogo suptilnije u svojim referencama”.
Upravo su Lena i ostale članice Lige srušile seksistički stereotip o tome da feministkinje nemaju smisla za humor, tako što su komediju koristile kao sredstvo za unapređenje svog cilja. Nažalost, veoma brzo, tačnije 1914. godine, su prestale s tim, no Liga je bila aktivna sve do 1958. godine kada se i zvanično rasformirala.
“Ostatak vremena koliko su postojali bili su veoma umrežani u industriju. Mnogi ljudi koji su u početku bili uključeni u Ligu, kasnije su osnovali nacionalne kompanije i sami producirali predstave”, otkrila je Izobel.
Osim po spomenutim predstavama ova Liga će ostati upamćena i po tome što je stvorila Ženski teatar, pozorišnu grupu koju su vodile isključivo žene, iako su se za produkciju primali i radovi nekih muških dramaturga.
Na taj način franšizna liga glumica nije funkcionisala samo kao politički pokret, već i kao centar za obuku i profesionalna mreža za žene. Jedna od njenih članica je bila i čuvena Margaret Moris (Margaret Morris), pionirka u modernom plesu i osnivačica plesne škole koja i dan danas postoji.
Lenin glas se čuo i 1963. godine
Čak i nakon što je prestala da se bavi glumom i kada je franšizna Liga glumica prestala da postoji, Lena je i dalje govorila o pravima žena. Na dan svog 90. rođendana, dala je intervjue za nekoliko nacionalnih novina, u kojima je pričala o svojoj sufražetskoj borbi. Te isječke iz novina Izobelina baka je brižno čuvala.
“Mi, sufražetkinje, smo ustale protiv materijalizma i glupih, nevažnih stvari. Vidjela sam kako je nekoliko krupnih muškaraca bacalo žene na pod. Mogla sam biti u areni u Rimu. A gdje su žene danas? Nigdje. One moraju nastaviti da se bore. Zaista nemamo gdje”, izjavila je Lena za “Evening Standard”, 1963. godine.
“Problem je u tome što, za razliku od muškaraca, žene ne uče da imaju širi pogled na život. Na kraju krajeva, mi ne treba da budemo ovdje samo da bismo jele, pile i udavale se. Postoje veće stvari. Treba da zauzmemo svoje mjesto u svjetskim poslovima. Trebale bismo voditi svijet. I mogle bismo to raditi. To je nešto što smo shvatili u sufražetskim danima”, izjavila je Lena svojevremeno za “Daily Mail”.
Punih 55 godina kasnije, žene u Leninoj industriji i dalje osjećaju iste frustracije. Jedna od njih je i Samanta Bond (Samantha Bond), britanska glumica koja je 2010. godine režirala predstavu “Lady Geraldine”. Kao i prije pola vijeka, tako i sad humor ima značajnu ulogu. Naime, predstava govori o grupi veoma uspješnih sufražetkinja koje pomažu mlađoj, nesrećnoj ženi po imenu Lejdi Džeraldin (Lady Geraldine) da napiše anti-sufražetski govor koji je greškom obećala održati. U predstavi glume samo žene. Za Samantu, komični pristup pravu glasa je izuzetno važan.
“Koristeći humor, ukazujete na svoju poentu. Ako želite da pokušate i uvjerite nekoga, a naročito političare, napad nije uvijek najbolji izbor”, izjavila je Samanta i dodala da je šokantno da i danas žene govore o istim stvarima koje su ih mučile i prije 100 godina!
Kakva je situacija danas?
I danas žene dižu svoj glas za ženska prava. Za skandal o Harviju Vajnstinu (Harvey Weinstein) čuo je cijeli svijet, a pokreti poput Time’s Up su dobro poznati svima.
“Gledajući unazad kroz istoriju, bila sam utučena. Franšizna liga glumica je očigledno bila važna i borila se za to da se stvori put za karijere izuzetnih žena u svijetu zabave. No, šta se time postiglo?”, pita se Izobel.
Baš kao što i sama Izobel kaže, Lenin glas nije utihnuo. Na stotu godišnjicu otkad su žene u Britaniji dobile pravo glasa, Izobel je po prvi put na radiju čula glas svoje pretkinje Lene. Bilo je to u emisiji “Today Programme” radija BBC Four.
“Ona je na dan svog 90. rođendana izjavila da se žene moraju nastaviti boriti. I hoće. I biće muškaraca koji će im u tome pomagati, kao što ih je bilo i tada”, izjavila je Izobel.
Na samom kraju, Izobel ističe da je lijepo to što se glas njene pretkinje čuje i danas, ali napominje da ona nije željela ljepotu već da žene postanu vođe. I one to i mogu.
