Ja sam prvorođena u porodici. Najprije sam tatina ćerka, a onda majkin sin. Moje ime je žensko, ali nadimak, nadimak je muški.
Volim svoj muški nadimak. Dao mi ga je otac. Nosim ga ponosno. jer to je moja ulaznica, karta, povlastica. A nigdje se ne može stići bez karte. Za svako putovanje, za prelazak, ulazak, treba ti karta.
Žena sam koja se identifikovala sa ocem. Tražila njegovu pažnju njegovo odobravanje. Htjela sam tu snagu.
Autorka fotografije: Andrijana Pajović, Savremena virdžina, 2014.
A majka…ah majka je uvijek bila tako jednostavna, osjetljiva, podređena…majka je odustala, nije imala dovoljno snage… udala se i izrodila nas …
Njene pohvale nikada nisu imale istu težinu kao očeve.
Morala sam odbaciti sve te slabe, ženske osobine koje su bile u meni koje sam naslijedila od NJE. Morala sam ih se otresti. Nisam ih voljela. Činile su me ranjivom.
Ne, ne, to ne želim biti ja. Ja sam morala biti jaka i moćna da bih ispunila očekivanja. Ja sam morala biti gruba da bih bila poželjna tamo gdje sam krenula. Ne smijem razočarati.
Radila sam tako, jer živim u kulturi gdje muškarci određuju šta je mjera samostalnosti i uspjeha.
Oni su ti koji su utvrdili normu moje ženstvenosti. Drugi.
Tako sam i počela…odbacivala sam sloj po sloj svoje prave prirode.
Autorka fotografije: Andrijana Pajović, Savremena virdžina, 2014.
Sve dok se nisam ogolila. Dok nije ništa ostalo za mene. Mislila sam da idem ka slobodi.
Prinosila sam i svoje tijelo, kao žrtvu, kada je to bilo potrebno.
Jer ljubav nije trendy. Nije sexy. Veze nisu zabavne, a brak je samo dokaz slabosti i ko još ima vremena na ovom putu heroja za to.
Biti voljen i voljeti samo je značilo biti podređen, biti rob, biti pobijeđen.
Na kraju, sa vrha, na kojem sam se sa umišljajem popela, gledajući oko sebe sve ono što me je okruživalo, svoju ekonomsku nezavisnost, svoju karijeru, prestiž, moć, svoje veze, bez obaveze,…shvatila sam da sam sama..osim što nikog nisam imala oko sebe shvatila sam i da nemam sebe. A gdje mi je sad ljubav.
Osjetila sam strašnu žeđ.
Da budem žena. Da budem djevojka. Da budem sve ono sto me čini ženom.
Zar naša prava emancipacija ne počinje prvo u duši. Pitala sam se. U našoj duši.. U ženskoj duši. Duši koja se oslobađa tamničara.
Shvatila sam, mnogo kasnije da mi je najvažnije da se oslobodim predrasuda, običaja, tradicije i svega onog što nose…ti tamničari duše moje.
Ah koliko mi je samo trebalo vremena… da siđem sa tog vrha na kom sam bila. Da naučim da energiju koju sam usmjeravala ka spolja sada usmjerim ka unutra, ka sebi. Da osvajam parče po parče sebe…Da se volim i da se dajem. Bezgranično. Samo to je moglo ispuniti moju prazninu.
Koliko mi je samo trebalo hrabrosti da zastanem i odustanem. Da razočaram. Da ne uspijem. Da se predam. Da zaplačem.
Da priznam, da zatražim.
Da zatražim ono što je najveće životno bogatstvo, a to je ljubav.
Ljubav prema sebi. Da tražim ljubav od muškarca. Da prihvatim svoju povlasticu, da rodim dijete. Da se družim sa ženama.
I da zavolim svoju majku… ponovo.
Tako sam osvojila prostor unutar sebe, a ne oko sebe.
I dala sebi pravo da volim i da budem voljena.
A prava imamo onoliko koliko ga sebi sami damo.
I zato nema pobjednika i pobijeđenih u ovoj igri.
Neki su rekli da sam odustala.
Ako… Ja nijesam na putu heroja.
Jer ja sam heroina.
Na čijem ste vi putu?
Autorka fotografije: Andrijana Pajović, Savremena virdžina, 2014.
Autor
