Ponekad mi se zalomi da napišem scenario za kratki film koji nikad neće biti snimljen. Imam ih nekoliko u ladici. Odlučio sam da ove srijede jedan podijelim sa vama. Napomena: ako u životu očekujete samo očekivano, možda ovi redovi i nisu za vas.
SCENA 1
Par u kasnim dvadesetim, on je mršav i visok, crn, ona je “malo jača” plavuša, lijepa. Uključujemo se in medias res, zatičemo ih kako se svađaju u slabo osvijetljenom stanu. Oboje galame (ona prednjači). Razbije se tanjir o zid. On zna, samo je preponosan da joj bilo šta kaže jer ne želi da to utiče na njenu odluku. Ipak je u pitanju posao u prestižnoj austrijskoj kompaniji – njen davni san i nada u svjetliju budućnost.
Viču naizmjenično jedno na drugo – “jesmo li rekli da ćemo razgovarati prije nego što se odlučimo o odlasku?!”, “šta ima da pričamo, ti si rekao da ćeš za mnom na kraj svijeta!”.
Zatišje.
Ona se munjevito okreće i odlazi u kuhinju, pa se jednako brzo vraća. Ponovo urlanje: “Ma ja sam kriva za sve, kriva sam zato što sam živa!”, “neću više da te vidim, ni u sljedećem životu!”.
Dinamična izmjena kadrova – ona se pakuje, odlazi bez pozdrava. On ostaje sam, sjeda za trpezarijski sto. Pripali cigaretu, nakon dva dima je ugasi u loncu u kojem je propali ručak i iznenada počinje da plače.
(Fade out, i dalje čujemo njega kako nariče.)
(Ispisujemo na crnoj pozadini “4 godine kasnije”)
SCENA 2
Supermarket, jedan od onih velikih, modernih. Isti čovjek, nekoliko godina stariji. Vidno umoran ali ipak nasmijan, ispred sebe gura kolica. Na kolicima sjedi lijep i veseo dječak od 3/3,5 godine, upadljivo plave kose.
(Statični kadar, progresija kroz prostor. Otac demonstrira vještine samohranog roditelja – uzima iz ruke dječaku nešto što je uzeo sa police, bira detedžent za veš, javlja se na telefon.)
Odjednom ga iz tog vrtloga prene poznat glas. Djevojka koja ga je ostavila da plače nad ručkom i obećala mu da je više nikad neće vidjeti, stoji pred njim i bezobzirno gazi to obećanje.
Ona: Nikola! (iskreno obradovana, prilazi da ga zagrli) Pa jesi to ti?
Sad je već toliko zbunjen da se čini da niko nikad tako zbunjen nije bio. Prvo je jedva sebi objasnio da ona nije priviđenje, a zatim se sjetio svih onih započetih pa prekinutih telefonskih poziva – kako objasniti?!
On: E… heej! Pa zdravo. Otkud ti?! (pogleda u nju, pa u dječaka; poželi da nestane sa lica zemlje)
Ona: Pa gdje si čovječe? Sto godina! Ama čiji je to tako sladak dečkić? Jel tvoj?! ‘Opa, nisam znala da si… (obrati pažnju na dječakovo lice koje neodoljivo podsjeća na njeno; prenerazi se)
Pauza, preduga.
Ona: Koliko mu je?
On: (sebi u bradu) 3 godine i 3 mjeseca.
U njenim očima se počeše polako skupljati suze, on pokuša da kaže bilo šta ali mu knedla u grlu oteža posao. Toliko puta je u glavi zamišljao ovaj susret, toliko puta je sve razradio u detalje: i kako će biti ponosan i prkosan, kako neće dozvoliti da bilo kojim gestom nagovijesti težinu samostalnog odgajanja djeteta, njihovog djeteta.
“Ma kakvo naše dijete?! MOJE!”, posvađa se on sam sa sobom, u sebi. Ko je bio tu za sve izrasle zubiće, ko nije spavao čitavu noć godinama unazad?! Sigurno ne ona!
Tipično ženski, uspjela je da se pribere prije njega.
Ona: Nikola, ja… Nisam znala! (briznu u plač) Zašto me nikad nisi nazvao?! Imala sam pravo da znam! Ti si znao da ćemo dobiti dijete kada sam odlučila da odem, PRIZNAJ! Kako si mogao? (urlajući, kroz suze) Skote jedan!
Njena vika ga vrati u onu istu sobu iznad istih onih špageta posoljenih suzama. Davno je odlučio da ništa na svijetu nije bitnije od njegovog dječaka, njegovog života.
On: (odlučno, kao lavica koja brani svoje mladunče, zgrabi je za podlakticu; njoj ispade na zemlju skupocjena torbica) Slušaj me dobro. On je sve što imam na ovom svijetu, a ti sa njim nemaš ništa! NIŠTA! Napustila si me kada mi je bilo najteže i neću dozvoliti da ikad sazna za tebe. Nemoj nikad da pokušaš da stupiš u kontakt sa njim! Neću da postojiš u njegovom životu! Jel jasno!? Sve što će ikad imati od tebe je ime! (prkosno) Da. Dao sam mu tvoje ime!
Zaustila je da kaže nešto ali je ostala skamenjena i šokirana njegovim izlivom bijesa. U tom trenutku je shvatila da je u pravu. Ne postoji put pokajanja za nju, ne kod njega.
Izvukao je sina iz kolica za kupovinu i podigao ga u naručje, pritom ga nježno poljubivši u glavu.
On: Idemo Ljubice, sine.