More. More plavo, more sivo, more prozirno. Nad njim nebo oblačno, nebo mutno, nebo plavo. More, to more… Na ekranu… Ljudi se kupaju, ljudi se utapaju, ljudi se sunčaju, ljudi pate, ljudi uživaju. More. Uvijek drugima, nikad meni.
More. Ja u njemu. Ja bez sebe, ja sa sobom, ja s nama, s mislima o nama. Kako li sam ovdje stigla? Koliko dugo sam bila nesvjesna vremena i dešavanja oko sebe? Ja trudna, ja mu stavljam školsku torbu na rame ponosna što polazi u školu, ja mu peglam košulju za posla… ja u moru. Ne vidim jasno sunce. Prelama se kroz vodeno dno prazne čaše i grije nekog drugog. Ne mogu izaći, noge su od olova teže, voda me pritišće svjesna da će me udaviti. Zadržavam dah i brojim udarce srca kao da znam koji otkucaj je zadnji.
Zadržavam dah kao i onda kad sam osjetila svaki pogled na sebi, i onaj koji me dodirnuo, i onaj koji nije. A pogled pita, pogled me krivi, pogled ga krivi, a da samo mene krivi. Molim da me pita, da kažem da sam kriva, da je moja krv, da je moja krivnja… Molim da me ne pita jer nemam šta reći, jer mu ne mogu pomoći… a možda sam mogla… da sam prije…da sam ranije… da sam prije nego… So mi ispira oči, so mi reže oči, a ne mogu da ne gledam; još sam tu, još sam živa. Nek ispira, nek reže, nek bar nešto bude čisto.
Tu ste, tu, mogu vam vidjeti treptaj oka, mogu vam vidjeti svaku boru, mogu vam preslikati propusnice. Možda mi možete pomoći. Možda mi hoćete pomoći. Možda ste mi došli pomoći. Ali gdje je šlauf? Gdje je uže? Gdje je čamac? Gdje je obična ispružena ljudska ruka? Gdje?! Plastičnim okom me gledate, u njemu me čuvate, iz njega me prenosate… jer ja sam ona koja se kupa, ja sam ona koja se utapa, ja sam ona druga, to niste vi. I vaš pogled pita, i vaš pogled govori, i vaše riječi više od noža bole. Šta hoćete da kažem? Da jest monstrum? Da je kriv? Da jest ubio? Da sam ja kriva? Da nije bio takav? Da ne znam šta se desilo?
Da krivim nekog trećeg? Društvo je? Subina je? Država je? Otac? Djed? Rođak? Komšija? Majka sam… Majka sam mu, monstrumi! Zašto želite da pričam? Zašto da otvorim usta? Zašto da oližem sav otov s usana? Zašto da ga bacim njemu u oči? Zašto kad je kraj njih slijep, i još gluh je i nesvjestan. Zašto da svojim mesom hranim vaše oči? Zašto mi oduzimate i ovo malo zraka što u plućima čuvam?
Utapam se. Voda u očima, voda u ušima, voda iznad glave, voda svugdje oko mene. Pustite da još malo zadržim ovaj posljednji dah. Pustite da mi ova prljava voda makar u usta ne uđe. Pustite da šutim, ionako me već odavno nema. Pustite da prije posljednje tišine čujem samo svoje srce. Pustite me ako Boga znate. Pustite me… Zar ne vidite da vas molim?
