Što čovjek može sebe da mrcvari, to niko i ništa ne može.
Svašta bih da postignem u samo jednom danu. Da imam svakodnevne uspjehe. Da svako veče prije spavanja samoj sebi mogu reći: “I danas si život uhvatila za rogove!”
Nekako ne volim da mi život prolazi samo onako. Od danas do sutra. Bez grandioznih, ako ne postignuća, ono bar osjećaja, i osjećanja. Kakva utopija!
Kakvo samosatiranje i svakodnevni presing, i to bez prijeke potrebe. Da, lijepo je biti plemenit, vrijedan, divno je biti od koristi, ne osjećati se kao parazit bilo koje vrste, prelijepo je osjećati se sposobnim, vrijednim, pa ono i pametnim.
Al biti gonič robova porema samom sebi nije ni najmanje mudro. Nije, sve dok držiš hladnu oblogu na čelu i ne znaš treba li da k'o čovjek sebi fino namjestiš krevet, uvučeš se u mekanu pidžamu i legneš nakon pošteno odrađenog dana onako kako i dolikuje ili je na Mliječnom putu završen još jedan krug pa je vrijeme za ustajanje i nove rabote.
Koliko često sebe pustiš na miru? Onom miru koji kaže da ako ovaj dan ne pogineš na svim poljima neće se desiti ništa toliko loše, nenadoknadivo i nezanemarivo. Neće propasti svijet ako ti svaki dana iznova ne propadneš, k'o kauč. Neće ti nakon te cjelodnevne borbice ništa biti bolje, jer ti sigurno nećeš baš svaki put moći da budeš bolje.
Izgaramo, previše. U želji da od sebe damo maksimum, jer smo negdje i nekad ubijedili sebe da svaki dan moramo biti “najbolji/a ja”. Da ne smijemo kaskati za sobom od juče, niti pokazati da ne možemo sve kao i juče, pa i više, jer danas je novi dan, onaj u kojem smo, samim tim, mudriji i sposobniji.
Izgaramo, jer ne volimo da nas drugi vide kao slabiće, kao one koji bilo šta ne mogu, ne umiju ili neće. Pa sami sebi neprekidno dižemo ljestvicu i morimo sebe ako bilo šta od toga sebi zacrtanog nismo ispunili, baš sad i baš odmah.
Kakve smo mi budale! One koje sebe prosto više ne znaju ostaviti na miru. Onom miru koji kaže: “Nek gori zemlja, ja sad gasim sve i nema me!” Ili još bolje: “Ne, ja to ne znam. Tačnije, ne mogu. Još bolje, neću!”
Ostavi sebe na miru! Nakon teškog dana, nakon preteške sedmice, nakon sumornog mjeseca ili paklene godine. Ostavi, jer nije prirodno i nije u redu da sve možeš, stižeš, uspijevaš i da baš tako i treba.
Nisi zbog toga ni glup/a, ni nesposoban/a, ni bezobrazan/a, ni bešćutan/a, ni drzak/ska, ni neotesan/a, nisi ništa od toga drugima, samo sebi jesi. Off je sasvim u redu.
Cijenim da je sasvim u redu da već sutra, ako si danas okasnio, odnosno okasnila, ostaviš sebe na moru. Ne moraš ti ništa osim da novi dan ne dočekaš sa oblogom na čelu.
