On radi naporno.
Vozi se kući s posla 45 minuta.
Iscrpljen je. Mozak mu je rastegnut do krajnjih granica. Znojan je i gladan.
Drugari, moramo razgovarati. Imam pitanje koje moram svima da vam postavim.
Često slušam kako nam je svaka nova generacija učenika i učenica slabija od prethodne, manje zainteresovana za učenje i za školu uopšte.
Djeca su, po mišljenju odraslih, lijena i puna nekog bijesa, te se opiru autoritetu, loše ponašaju, nemaju koncentracije…
Prije nekoliko dana sam sreo vrlo dragu prijateljicu.
Zastao sam da je pitam kako je, kako joj je porodica.
Podigla je pogled i tihog glasa samo izbacila:
„Nemam vremena, toliko sam zauzeta, toliko stvari se dešava.“
Dok završavamo s doručkom (prženice i slanina, ja pravila), gledam kako se djeca rasipaju na različite krajeve kuće. Muž se namješta na kauč sa bebom, a ja se smješkam gledajući je kako se kikoće u njegovom naručju dok ja počinjem raščišćavati sto.
Oduvijek sam bila strastveni čitač. Volim riječi, priče, kao i magična mjesta na koja me odvedu. Ali otkako sam postala roditelj, izuzetno mi je teško naći vremena za čitanje. I znam da nisam jedina.
Dvije kompanije nude svojim radnicama priliku da uzmu neko vrijeme slobodno i posvete se ljubavnim sastancima.
Colleen Temple je mama troje djece koja vodi sretan obiteljski život, ali ponekad žudi za starim životom i druženjima. Baš zbog toga odlučila je napisati pismo svojim prijateljicama.
Obloga mi je na čelu. Ne znam jel veče ili sam se obrela u novom jutru.
The Rock je ostavio sve kako bi mu kćerkica nalakirala nokte.
