Dala sam otkaz sa svog radnog mjesta, gdje sam radila skoro šest godina, mijenjajući svoj život poslovne žene za život majke koja ostaje kod kuće.
Odluka da dam otkaz nije bila nešto što sam olako shvatila, bila je lična, sa toliko različitih stvari koje su se mijenjale u meni i oko mene.
Kao mama koja radi van kuće, postala sam umorna od pokušaja da uskladim posao i porodicu. Kako sam napredovala u karijeri, moj posao je zahtijevao sve više moje energije. Često sam se osjećala kao da ne dajem sve od sebe ni kod kuće ni na poslu.
Povrh toga, osjećala sam da se ne brinem dovoljno o sebi. Kako je vrijeme odmicalo, radno okruženje je postajalo sve stresnije, i vidjela sam da moja strast za poslom polako blijedi. Voljela sam ljude sa kojima sam radila i odnose koje sam izgradila, ali nisam više uživala u poslu.
Međutim, nisam imala pojma šta dalje želim da radim.
Kroz terapiju, samorefleksiju i mnoge razgovore sa prijateljima, shvatila sam da ostajem na poslu samo zato što mi pruža osjećaj udobnosti. Nisam željela da poremetim svoj mir ili da izazovem sukob sa drugima, pa sam tako samo ostala, na kraju ignorišući sopstvene želje. Te negativne misli su me predugo držale na mjestu na kome nisam željela da budem.
Gledajući unazad, ideja da budem majka koja ne radi mi je uvijek bila privlačna. Ta misao je polako isplivala na površinu nakon rađanja djece, a još više kada smo počeli sa životom u pandemiji, ali iz nekog razloga nisam mislila da mi je nerad dostupan.
Mislila sam da moram da živim svoj život na određeni način, da slijedim formulu. Završi fakultet. Nađi posao. Vjenčaj se. Kupi kuću. Izgradi porodicu. Dobij još diploma. Nađi bolji posao. Budi srećna.
Živjeti život sa ovakvim očekivanjima je bilo iscrpljujuće.
Pokušaji da uskladim posao i porodicu su se činili nemogućim. Vaga koja nikada nije bila uravnotežena. Čak i sa dobrom organizacijom kod kuće i granicama između posla i kućnog života, nikada se nisam osjećala mirnom ili staloženom.
Uvijek sam se osjećala kao da nečemu težim. Nečem nevidljivom i nedostižnom. Bilo je naporno – psihički i fizički.
Duboko u sebi, znala sam šta zaista želim, ali sam nastavila da to potiskujem. Ipak, sudbina je učinila svoje. Toliko situacija u posljednje dvije godine je počelo da potvrđuje da moram da budem iskrena sa onim što želim i da donesem odluku.
Moje sopstvene želje, moja istina, počeli su da sve više dolaze do izražaja u razgovorima sa prijateljima i u mom sopstvenom pisanju. Pandemija mi je pružila priliku da budem kod kuće sa svojom djecom i da malo osjetim kako bi to mogao da izgleda život o kom sam sanjala.
Na više načina, vrijeme provedeno zajedno sa porodicom kod kuće mi je pomoglo da shvatim sopstvene želje.
Konačno sam odlučila da želim da dam otkaz. Voljela bih da mogu da vam kažem da sam se poslije tog dana osjećala lakše i slobodnije, ali naredne nedjelje su bile prava borba. Toliko se stresa nakupilo da sam se nedjeljama nakon otkaza borila sa anksioznošću i napadima panike.
Najteži dio je bilo ne znati šta dolazi sljedeće.
Ovog mjeseca je sedam mjeseci otkako sam donijela odluku i dala otkaz. Ne žalim nimalo. Naravno, borila sam se da pronađem svoj ritam i imala sam mnogo negativnih misli i emocija na tom putu, ali to je bila najbolja odluka za mene i moju porodicu.
Neko mi je rekao da sam bila hrabra kada sam donijela odluku da dam otkaz. Nikada nisam sebe tako vidjela. Ali sada sam uvidjela da sam sposobna da donosim teške odluke. Sposobna da slušam svoje želje i da krenem novim putem naprijed.
Mnogo sam jača nego što sam mislila.
