Oštar bol u predjelu obraza. Nije to bilo samo tad. Ali je slika bila ista. Nekad voljeno lice pretvorilo se u najstrašniju noćnu moru dok mi je nanosilo bol.
Dugo sam razmišljala zašto mi se sve to dešavalo. Šta sam skrivila. Zašto sam ja bila ta, pametna, obrazovana, zaposlena, majka, sestra, kćerka, dobra osoba…zašto se meni to dešavalo.
Godinama sam se borila sama sa sobom.
Sa strahom od oduzimanja djece.
Od novog početka.
Od neuspjeha.
Borila sam se sa osjećajem da ne vrijedim. Da ne valjam. Da nisam dovoljno dobra. Da sam kriva.
Navire sjećanje…
Uspavljujem ih. Moja dva mala sunca. Rođeni u razmaku od 13 mjeseci. I sad kad su veliki ih ljubim i mazim,učim ih da nikad ne izađu iz kuće bez pozdrava i poljupca.
Iako ON govori da sam idiot, oni su muški zašto od njih pravim debile i ljubakam ih. Napraviću od njih nastrane osobe.
Boljele su te riječi, ali sam svejedno svoje dječake mazila, voljela, nekad se ljutila, pa i sad ih mazim, volim, svađamo se ali sjednemo pa razgovaramo…
Stavljam ih u krevetac. Jednog i drugog. Jedva su zaspali. Nosala sam ih do iznemoglosti. Na kraju sam ih nosala i plakala od umora. Nekako su zaspali.
Iznemogla i uplakana sjela sam na kauč. Začula se jaka muzika kroz prozor. Baš je bio tako jak da su se prozori lagano tresli. Ili mi se samo činilo…evo ga stiže kući.
Nasmijan, raspoložen, mirisao je na alkohol i parfem davno stavljen na košulju koja se naveliko osjećala na dim. Uletio je u sobu i upalio svjetla. Djeca su se rasplakala.
“Zašto ih budiš pobogu?”,rekla sam.
“Šta ima veze,uspavaćeš ih ponovo”rekao je i izašao iz sobe.
Sjećanje navire dok ležim, gledam tv. Lagano me guši u predjelu grudne kosti. Nije to nikakav simptom niti bol, prepoznajem taj pritisak. To je jauk koji nije izašao na vrijeme. Leži tu i povremeno se javi kao podsjetnik jedne od milion ružnih situacija koje sam preživjela. U uglu oka se pojavi suza, ali brzo nestane.
Neću vala da plačem, ne više. Nije vrijedan.
“Znaš da sve radim sama. Da se idem šišati jednom godišnje. Da se oblačim u jeftinim radnjama. Ali da djeci zato ništa ne fali. Kako možeš sebi da uzmeš donji dio trenerke od 130KM, a dijete odvedeš tamo gdje je polovna roba? Zar ne bi trebao obrnuto?!”
“Šta te briga,ti si im majka kupi im ako treba. Nisam ja tvoj bankomat…”
Na fejsbuku objavljuje njihove slike. Morališe o tome kako je biti dobar otac, dobar muž. Lajkovi se redaju i podržavaju lažnu sliku jednog kvazioca i kvazimuža. Koji gradi sliku dobrog čovjeka na lažima. A ja i moj tim, moja djeca, znamo istinu. Bole nas laži. Boli nas činjenica da kad je ON u kući, svi smo kao na iglama.
Da nas kritikuje i vrijeđa za svaku sitnicu. Da je normalno da meni kaže kravo, a djeci debilu. Da napravi jelo, a onda ostavi gomilu suđa, i ako ga ne operem kaže kako sam neuredna. Da zimi skloni grijalicu, a ljeti otkine utikač od klime da ne trošimo struju.
Ali bitno je da slika na internetu govori kako je on nešto što on nije. I on to zna. Možda se zato toliko trudi da ubijedi druge da je divan i posvećen otac,pun razumijevanja,podrške… Ili ipak ubjeđuje sebe…ne znam. Jer to kako on sebe vidi zna samo on. I Gospod Bog.
Oduku o razvodu sam donijela. Daće Bog da je ubrzo sprovedem u djelo.
