U potrazi za inspirativnim ženama, Lola nikako nije mogla da preskoči Idu Prester – žena, majka, pjevačica, voditeljka koja u poodmakloj trudnoći skače na sceni i kolektivno nas hrani pozitivnom energijom. Sa Idom smo razgovarali o ljubavi, braku, majčinstu, ali i planovima za budućnost i novim projektima na kojima radi.
Novi Sad je krivac za upoznavanje supruga Ivana. Reci nam, kako je to izgledalo? Jesi li znala da je on ljubav tvog života i da ćeš baš za njega da se udaš?
Ma kakvi. Tada sam sanjala o plavookom Skandinavcu, nekom Vikingu koji će me izbaviti negdje u sretne sjeverne zemlje gdje svi voze bicikle, bezbrižno žive, pričaju tiho i slušaju indie sint pop. Ali ne, svi normalni bježe na zapad, a mene (opet) povukao istok. Kad smo se vidjeli, znala sam samo da mi je sladak, onako velik i žgoljav, neurotičnih pokreta i fakinskog osmijeha. S vremenom sam otkrivala da, nažalost, ništa od stabilnih i pristojnih Šveđana i Norvežana, ovo je to, ne možeš pobjeći od svoje prirode. Imamo bolje i gore dane, ali nikad u to nisam posumnjala.
Koliko se razlikuje život u Zagrebu i Beogradu? Jesu li se promjenom mjesta boravka mijenjali neki tvoji životni stavovi? Koliko te majčinstvo promijenilo?
Beograd je grad kontradikcija. Sjaja i bijede, euforije i očaja, grandioznosti i prljavštine. Tako ga ja osjećam. Oduševljava me i rastužuje podjednako. Tako je vjerojatno sa svim velegradima, posebno onima velike socijalne nejednakosti. Sasvim drugu sliku sam imala dok sam turistički dolazila vikendom na provode. Da se izrazim filmskom komparacijom – tad mi je bio grad iz Munja, a sad mi je često grad iz Klipa. Mada je Beograd sve to. Snažan, divlji, glasni, prkosan… Svoje ožiljke nosi nekako sa stilom i dušom, takvi su ljudi tamo. Zagreb volim i bolje poznajem kao “svoj grad”. Lakše se u njemu snalazim, a i općenito je život ipak jednostavniji u Hrvatskoj, pritom mislim prvenstveno finansijski. Zagreb je manji, ušminkaniji, pitomiji, nema tu dramatičnost Beograda. Živim na pola puta između oba, stalno u koferu, mislim da je to ipak najbolji balans. Majčinstvo mi je pomoglo da odrastem u svakom smislu. Odjednom, na prepad i bez kompromisa.
U poodmakloj si trudnoći, ali skačeš i obasipaš nas pozitivnom energijom na svojim nastupima, kao da imaš osamnaest godina i da si upravo počela da se baviš muzikom – kako? Otkud sva ta pozitiva i energija? Ima li Ida loše i teške dane? Da li ih proživljavaš ili preživljavaš?
Jednostavno – muzika je moja strast i moj križ. Bavim se i sa puno drugih stvari, ali to me najviše pokreće. Kroz muziku ljudima pričam priče, probuđujem maštu, odvodim ih u neki drugi svijet. Ljudi koji slušaju naše pjesme vole i te likove u njima, prepoznaju dio sebe u tim pričama, dirnu ih na nekoj razini. Nije puno, ali to je očito moja glavna uloga u ovom životu. Koliko doktor uživa u svom poslu ozdravljujući ljude, toliko i ja vidim rezultate u ovom što radim. Uz takav posao /hobi/ strast, lakše se prežive i probave svi loši dani, a naravno da ih ima, život je svima borba – meni, vama, a sigurno i Kate Middleton i Kim Kardashian.
Tvoji statusi na Fejsbuku su često znali izazvati bujicu negativnih komentara pa čak i da završe kao povod za novinske natpise i tekstove na portalima – jesi se ikad pokajala što se možda nisi malo ugrizla za jezik i prećutala? Da li su posao i angažmani trpili ikada zbog toga što nemaš dlake na jeziku?
Kod određenih stvari imam vrlo jasan stav i po meni je šupački o bitnim društvenim pitanjima šutjeti radi kalkuliranja i oportunizma. Naravno da je pametnije uvijek bit neutralan i pravit se glup, takvi najbolje prođu. Ali to nikad nije bio moj stil, zaboli me za reakcije. Jako puno ljudi misli kao ja i podržava te stavove, također jako puno misli skroz kontra. Ali debata je otvorena i to je najmanje što kao pojedinci možemo učiniti, da dignemo svoj glas, da ništa ne prođe u strahu i tišini.
Ti si majka i trudna si po drugi put, ali ipak si se javno izjasnila da ne podržavaš zabranu abortusa u Hrvatskoj i to je dočekano na ne baš tako malu oštricu noža – šta generalno misliš o pitanju abortusa koje postaje sve aktuelnije posljednjih godina u zemljama Balkana, treba li abortus na bilo koji način biti “ograničen” ili manje dostupna opcija ženama?
Da, majka sam (uskoro) dvoje djece, prilično sam sigurna da nikad ne bih mogla sama napraviti abortus, ali ću se do posljednjeg daha boriti za pravo žene da ima taj izbor. Protiv abortusa se bori edukacijom, a ne zabranama. A upravo ta ultra konzervativna struja ne želi ni čuti za spolni i zdravstveni odgoj u školama. Njima uopće nije cilj smanjiti broj abortusa i neželjene djece, već demonstrirati svoju silu. To licemjerje je užasno i drago mi je da je puno ljudi to prepoznalo.
Ptičica mi je šapnula da si za klinca izabrala Montesori vrtić – zašto?
Vrtić koji smo odabrali je neka prilagođena varijanta Montesorija. Svidio mi se najviše individualan pristup svakom djetetu, nadam se da će to biti moguće u praksi. Ne želim da mi odgajatelji samo djecu “čuvaju”da se ne ozlijede i ne potuku, bitno mi je da se sa djecom radi, da ih se odgaja u samosvjesne, odgovorne i dobronamjerne male ljude. Da jako poštuju sebe, ali i zajednicu. Ne u onom pseudo patriotskom smislu razapinjanja zastava i paljenja tuđih, već da odmalena osluškuju potrebe sebe i svoje okoline, pomažu prijateljima, skupljaju smeće, čuvaju javna dobra kao svoja, izbjegavaju agresiju. Nadam se da sam odabrala odgojitelje s istom vizijom.
Šta je u stvari to što te čini tako sretnom i uvijek nasmijanom? Da nije možda brak?
U braku je isto kao i bez braka. Ako ide, ako se čuvate, veselite i nadopunjujete, bit će tako i u braku. Ako se “kljucate”, nema tog papira koji će vam život olakšati. Mi smo se vjenčali ionako samo radi birokracije i lakšeg prolaza kroz levele igrice zvane život u stranoj zemlji.
Jesi li se ikad susrela sa problemima u poslu samo zato što si jaka i energična žena? Da li imaš osjećaj da te se muškarci nekad uplaše?
Ma ne. Imam jako puno jakih i energičnih osoba oko sebe – žena i muškaraca. Jedina razlika koju primjećujem je da se dečki puno više drže zajedno, oni su čopor. Muški direktor će za visoku poziciju u firmi neusporedivo češće odabrati muškarca nego ženu. To je statistika. Iz nekog razloga to nama ženama fali. Od djetinjstva nas se huška jednu na drugu i uči nas da smo si konkurencija. Muški magazini potiču muškarce da uživaju u životu, jedre, fino papaju, gledaju isklesana ženska tijela, dok nas ženski uče samo da se patimo, držimo dijetu, zavidimo ovoj il’ onoj manekenki i razmišljamo kako da MU budemo više sexy. Generalno je to tako. Mislim da se na emancipaciji žena još puno treba raditi i da to mora početi od nas samih.
Da možeš vratiti vrijeme unazad, da li bi išta mijenjala u svojoj karijeri? Ima li možda nekih stvari zbog kojih se kaješ ili misliš da je moglo drugačije i bolje?
Ne kajem se zbog ničeg što sam napravila, samo žalim za prilikama koje sam propustila. I to mi je najveća životna pouka.
A budućnost? Plašiš li se barem malo toga što ćeš po drugi put postati majka? Koliko jedno dijete mijenja stavove, obaveze i poglede na život?
Ne plašim se uopće, prvi put je šok, drugi put je već rutina. Tako se barem nadam. Ne želim provesti život u paranoji od svega, od djece, financija, mogućnosti. Treba se malo opustiti. Pored svih sranja koja se događaju, mi živimo u najsretnijem djeliću ljudske povijesti, bez velikog svjetskog rata, s (kakvim takvim) poštivanjem ljudskih prava, dovoljnim uvjetima za preživljavanje. Uvijek to trebamo imati na umu. Sretni smo, skromni, veselimo se malim stvarima. Što imamo mi, imat će i naša djeca i ništa im neće faliti. A potrudit ćemo se da ih pretvorimo u dobre i drage ljude koji će nam svima biti na ponos.
Jesi ikad razmišljala da odeš? Šta vas kao porodicu drži još uvijek tu, na brdovitom Balkanu?
Razmišljam stalno, kao i većina nas. Boli gledati tu veliku nepravdu oko sebe svakodnevno, jedan iskrivljen sustav u kojem ništa logički ne funkcionira. Drži nas nada da će dobre sile ipak na kraju pobijediti, kao završni obrat u nekom SF filmu, samo ih trebamo detektirati i osnažiti. I onda će Balkan biti najljepše mjesto na svijetu, samo da se probudimo iz ovog ružnog sna.
Kada bih ti rekla da jedan cijeli dan posvetiš samo sebi, šta bi uradila?
Ništa ambiciozno, upalila muziku i čitala knjigu. To je trenutno luksuz o kojem sanjam.
Nešto se šuška da spremaš i neki novi projekat, a usko vezan sa tvojom najsvježijom životnom ulogom, onom da si postala majka. O čemu je riječ? Hoće li Lola dobiti neku ekskluzivu?
Radim u novom projektu koji se stvarno zove Maika, al’ nije po meni, jednostavno nam se svidjelo to ime. Ja sam jedina majka u ekipi, sve ostalo su (većinom mlađi) dečki. To je sasvim novi smjer, kombiniramo folk motive s popom i punkom. Glavni instrumenti su harmonika i saksofon. Fantastične muzičare imam u bendu pa sam se rado prihvatila nove avanture. U septembru nam je premijera, sa spotom i svim pratećim materijalima pa javite kako vam se sviđa!
Šta da očekujemo od Lolibrigide u narednom periodu?
Još uvijek nam je aktualan singl “Sutra”, koji se ljudima jako svidio, dobivamo divne komentare, to nas stvarno diže dva metra iznad zemlje. To je skroz drugačija pjesma, nježna, ljetna, melodična, drago nam je da je to naša publika, navikla na naše puno žešće i agresivnije tonove, prepoznala na pravi način. Jbg, mijenjamo se svi, ne mogu više raditi pjesme samo o žurkama, šljokicama, gejevima… Trenutno sam u skroz drugoj životnoj fazi i fino je vidjeti da to ljudi prepoznaju i znaju cijeniti. Iskrenost je u muzici najbitnija i toga ćemo se držati i u budućnosti.
Hvala Univerzumu na ženama kao Ida koje iz dana u dan pokazuju da se može apsolutno sve, samo ako to dovoljno jako želite i trudite se. Srećna joj nova beba, srećan joj novi projekat i nadamo se da će s Lolama pričati još mnogo puta.
