Bio je Božić kao i sada.
I bilo je vrijeme emocija.
Kada god razmišljam o tebi
Imam utisak
Kako i ti,
Tamo nekud,
Razmišljaš o meni
Dugo sam razmišljala o čemu bih pisala, a zatim se jedno veče desilo nešto vrijedno pomena, vrijedno čitanja, vrijedno svega…
Draga moja Jelena,
Ni ta jebena smrt nije konačna.
Namještam prste na tasturu – A, S, D, F, J, K, L,…
Pokušavam kucati kao svi oni veliki pisci iz filmova.
Nauči me, ajde bar poslijednji put nauči me.
A kako ti živiš ljubav?
Ne čujem ljude oko sebe, ne vidim ih i kao da tonem u neku provaliju u kojoj nema zraka.
Kada sam već prokleta
da budem ovako obična,
da ceo život biram stvari
koje će me ostaviti napola
živu.
„A šta uopšte znači povući ručnu, stati, znati šta ti treba?“ pitam ga, dok hodamo dijelom šume niz strminu u dubokim temama i nekim ličnim priznanjima.
Ti misliš blizu si da me pripitomiš.
Čudiš se mojoj ćudljivosti.
