Pisala sam prošli put o muškarcima i onome što oni žele. Nekako smo sumirali da nas zbunjuju i da se generalno ne trebamo baviti time šta ko želi od nas, već naprosto biti najbolja verzije sebe i sebi, a takva verzija će sigurno pronaći onog nekoga spremnog da s tobom korača.
Život je pun iznenađenja, nepoznatog, misterioznog i zadivljujućeg. Nikad se ne zna kakvu ulogu neko ili nešto može odigrati u vašem životu. Lično sam strastveni pobornik ideje da iz svakog zla može izaći nešto dobro, a donosim vam upravo jednu takvu nevjerovatnu (i zabavnu!) priču.
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
Niko nikada nije izumio mehanizam koji bi izmjerio težinu bola koju duša podnosi kada ti neko drag pati, kada gledaš njegove patnje. U ovom slučaju ja Amirove…
Uvijek sam bila zaljubljena. U nekog dječaka. Klipana. Kretena.
“Kako znaš da neće i tebe prevariti?”, pitali su me. A pitala sam i ja neke. I nikad nisam znala odgovor na to pitanje.
Nije fer.
Vjerujem da se sjećaš početka svog ljubavnog života. Onog prijelaza iz veza s velikog odmora na veze koje su uključivale i više od držanja za ruke i odlazaka u kino.
Kritikovala sam bezbroj puta ovu našu zemlju.
Bilo je lijepo vrijeme, našminkala sam se, sredila, odjenula nešto što me čini sretnom, otišla do grada, kupila sama sebi cvijeće i prošetala za ruke.
