Magazin za nju. I njega. Ali on čita krišom.
U trenucima dok ovo pišem, nije lako pronaći riječi kojima bih opisala naš odnos i sve što osjećam prema tebi, što je čudno s obzirom na to koliko si mi drag.
Nije još ni 8 ujutro. Trudim se ne pogledati sve obavijesti i poruke, ali rijetko uspijevam u tome. Ta glupa navika uzimanja mobitela odmah ujutro mi stravično ide na živce jer ne želim da mi taj mali aparat diktira život.
Legenda kaže da su nekad postojale veze između dvoje ljudi. Ne između troje, četvoro, petoro, nego samo dvoje. Dvoje koji se vole, koji samo jedno drugo imaju i koji su odani, vjerni i posvećeni jedno drugom.
Mi žene smo sklone da se opterećujemo raznim nebulozama. Da sebi namećemo štošta. Da igramo uloge koje nam je neko drugi dodjelio. Komplikovane smo. Osim toga smo sjajne. Osim onih nekoliko dana u mjesecu. Prije, tokom i poslije.
Sećaš se, sedeli smo u Studentskom parku i maštali o tome kako živimo u istom stanu. Sedela sam ti u krilu i bez uspeha se pravila da me pivo nije udarilo u glavu. Da me nisi ti udario u srce. (Je l’ se tako kaže kad se zaljubiš? Kad te ljubav strefi?)
Došla sam joj konačno. Nakon što sam ju izbjegavala nekoliko mjeseci jer sam znala da će se ljutiti na mene, ali došla sam.
– Tetka, šta radiš ispod stola?
– Krijem se.
– Od koga se kriješ?
– Od ljudi.
Čekam u redu prošli tjedan.
Još se jasno sećam osećaja kada sam sa snega ušla u toplu učionicu. Bila je sreda, 7h ujutro. Novinarska sekcija za petačiće.
,,Zašto nas lažu?” – pomislila sam jutros posle slučajnog naleta na citat koji me je toliko razljutio da me je odmah razbudio.
