Ako dućan radi do 9 trudim se ne ući zadnjih 15 minuta prije zatvaranja jer nekako držim do radnog vremena ljudi koji tamo rade, odnosno do njihovog slobodnog vremena.
Moj posao u bolnici je, između ostalog, da oblačim pokojnike. Dobro, ne baš baš da ih oblačim. Već da odaberem odeću u kojoj će biti sahranjeni.
Nikada ne čekajte.
Zaposlene majke, dopustite mi da vam kažem nešto što već znate i osjećate se nemoćne to promijeniti, bez obzira na to koliko vam mumsplainerice govore da sve to samo ovisi o vašem stanju uma: pod stresom ste.
“Molim vas, nemojte mi sjeći kosu”, jecajući je rekla Bobita doktoru koji je pokušavao da zašije njenu ranu na potiljku.
Dok svakodnevno izvještavaju o kršenju prava svih ostalih građana u BiH, novinarke o kršenju svojih prava najčešće šute.
“Ja sam medicinska sestra. Radim u rodilištu. Zvuči baš lijepo i zabavno, zar ne?
Hm…”
Na povratku kući, svraćam u malu trgovinu pored puta. Radnica me zna. Pita jesam li to na godišnjem odmoru. „Da, evo još par dana pa u ponedjeljak na posao“, odgovaram. „Blago tebi“, kaže, „ti imaš godišnji“. Bi me malo i stid.
Šta ste vi željeli da budete kad porastete?
Da li ste bili dovoljno srećni da ste danas ono o čemu ste maštali?
Zaposlene mame se često bore s osjećajem krivnje: propuštaju li nešto i rade li dovoljno sa svojom djecom? Borba s tim osjećajem je dovoljno teška bez komentara s kojima se susreću.
