Nekomfora.
Moj suprug se pojavio kada se desilo sve što je moglo da se desi.
Raskidi, patnje, pokušaji, promašaji, meni omražene veze bez obaveze.
Nijesam uvijek izgledala kao da uživam . I nijesam uživala. Ali sam i dalje pokušavala.
Tražila. Ulazila u odnose koji mi nijesu prijali sa nadom da ipak imaju neku šansu da se promijene. Ostajala kad je trebalo otići.
Mijenjala sebe kad je mislila sam … trebalo. Gubila se. Davala se. Preko mjere.
Ostavljala sebe na teritorije koje nikad nijesam uspjela da osvojim.
Tuda kuda je samo trebalo proći ja sam se zadržavala. Vjerovala, i kad za to nije bilo mjesta. Trošila se.
U tim mojim zadržanim tranzitnim zonama, koje nikad nisu bile moje, ostali su zauvijek neki moji čvorovi. Na njihovim raskršćima, gdje sam ostavljala sebe sada gaze neki drugi.
Vjerovala sam da želim isto što i oni.
Kada ne boraviš u svom umu, nisi u svojoj kući. Kuću u kojoj niko ne boravi lako je orobiti. Ja sam bila svuda samo ne u svom “domu”. Zato je moja kuća često bila meta. Drugih. Pogrešnih. Okružena lopovima. Bez jasnih ličnih granica sa svijetom.
Kada sebe ne prihvatiš i zavoliš na način koji bi trebalo, budeš lako nošen tuđim vjetrom. Nizala su se propala partnerstva. Moja glad je bila, jača i veća. Neutaljiva.
Gladne i žedne su bile i djevojke oko mene.
Nijesmo mogle utješiti jedna drugu. Nijedna nije ovoj drugoj mogla dati primjer koji uliva nadu.
Patile smo svoje patnje i patile smo jedna za drugu. Iz saosjećanja. Tako rade saborkinje. Zato su naše patnje trajale duže nego što su trebale.
Tako gladnu i žednu upoznao me suprug. Već je postojao u meni. I ja u njemu.
Zato smo se odmah prepoznali. Zaljubili.
Za moju glad i žeđ, kod njega je bilo i ”hleba i vode” al moju ljutnju koju sam uvježbavala godinama nazad, nijesam puštala. Naviknuta na nju kao na starog dobrog prijatelja.
U svađama sa suprugom, vremenom počela je da iskrsava.
Ne samo naša. Neka druga ljutnja bila je tu, sa nama.
Iza ljutnje je neko neispunjeno očekivanje. Mojih je bilo dosta.
Brak mi nije izgledao kao spasenje.
Očekivanja su mi bila velika. Ljutnja još veća.
Karakter mog supruga nije pomagao svemu tome. Brzo plane. Brzo reaguje. Brzo uvrijedi. Nije mi bio od pomoći.
Sada shvatam privukla sam ga takvog sa razlogom.
Sada znam, razumijem, data mi je prilika da se čistim. Da se očistim. Zato i nema pomoći u ovoj školi. Ponavljača.
Ubrzo je sve ličilo na ratište.
Brzo smo promijenili strane. Više nijesmo bili na istoj.
Život je tekao dalje…
Ostala sam u drugom stanju. Suprug je jako želio djevojčicu. Ali ja ne. Ja sam htjela dječaka.
“Neću djevojčicu” objašnjavala sam mu, ”kada joj drugi slome srce u paramparčad ti ćeš da joj ga sakupljaš…”
Shvatila sam dugo posle toga… da sam ja ta djevojčica, slomljenog srca.
Odavno živim samo u njoj.
U njoj, kojoj je srce ostalo razbacano po tranzitnim zonama, nekomfora.
Njoj kojoj želim da kažem sad da oprosti sebi. Da je zagrlim i poljubim.
Da joj kažem da je radila najbolje što je znala. Najbolje što je umjela.
Da joj kažem da ima prava na sve te greške. Da je molim da je više ne bole nego da ih nosi.
Da joj kažem da su je one oblikovale. Da su one sada dio nje koji treba da prihvati.
Jer je lijepa. Sa njima.
Da joj kažem naposletku. Da je volim. Mnogo je volim. I da je molim da više ne plače.
I da joj ne treba niko spolja ko će joj dokazati da vrijedi. Jer ona sama zna da je vrijedi.
I da ništa ne treba da uradi da bi to zaslužila. Da vrijedi samo svojim postojanjem.
Da oprosti drugima, jer su oni kao i ona radili najbolje što su u tom trenutku znali.
I da se pomiri sa svijetom. Da ga prigrli. Jer ima toliko toga još da joj pruži…
Da se više ne ljuti.
Da prestane da se ljuti.
Govorim to djevojci u sebi koja je poželjela da bude muško, kako bi lakše koračala.
Djevojci koja je pomislila da su muški koraci lakši.
Od njenog. Ženskog. Koji nije teži, samo upečatljiviji.
Danas govorim sebi.
Sjutra ću njoj. Koju sam rodila.
