Bilo da se radi o tome da smo u raspravi oko toga postoji li Bog ili ne ili ako se odlučimo diskutovati o tome koliko su sveti sveti zavjeti. Drugim riječima, kada i kako je nastala priča o celibatu i je li to zaista konačni izbor onih koji su zauvijek odustali od žena, zarad Crkve. U ovom tekstu nastojaće se objasniti dva pojma. Svetost i celibat.
Priča nas vraća do 11. vijeka kada je donesena odluka o celibatu, nakon čega je potvrđena na Drugom Lateranskom Saboru 1139. godine. U vrijeme prve apostolske crkve, celibat u današnjem obliku nije postojao. Mnogi su se odlučivali na život bez braka, ali svojevoljno. Dakle to je bio izbor, ne obaveza. Međutim, percepcija monaha koji su smatrani svetima, dovela je u pitanje i svešteničke obaveze i prava. Počeli su sve glasniji razgovori o celibatu kao obavezi, no ona nije prihvaćena kao zakon sve do jedanaestog vijeka. Sve do tada sveštenici su živjeli sa svojim ženama.
A onda se papa Grgur VII založio za nametanje celibata kao obaveze. Oni koji se tada nisu htjeli razvesti od svojih žena i odvojiti od njih, izgubili su svoje položaje i beneficije. Sve od tada istočna Crkva je išla drugačije od Zapada. Upravo zato je istočna Crkva zadržala pravo na ženidbu, dok je celibat obaveza za sveštenike višeg reda. Kako bi se shvatila istorija celibata potrebno je shvatiti da je većina sveštenika na Zapadu bila oženjena.
Međutim, oduvijek su postojali i oni koji su živjeli u celibatu, potpuno svojevoljno, ostajući pri toj odluci, čak ako se sve druge okolnosti i konvencije promijene. Jedan od predstavnika takvog reda, franjevaca je i naš sagovornik, fra Ivan Pilić, koji nam je govorio o svetosti i celibatu kao takvom.
“Mnogi ljudi danas manipuliraju sa svecima i svetošću. No, govor o svetosti nije lagan i jednostavan jer ostaje u području vjere i ljudske odgovornosti prema životu. Svetost je za vjernike i kršćane prvotno Božja oznaka i pripadnost Božjem životu. To je takokođer oznaka onih ljudi koji su u svom življenju – riječima i djelima – očitovali blizinu Bogu. Takve ljude Crkva službeno priznaje svetima, tj. kanoniziranih u jednom, danas često dugotrajnom i složenom procesu ispitivanja. Kanonizirani sveci su stvar odluke Crkava, dakle ljudske odluke, koje određenu osobu i njezin život žele staviti kao uzor vjernicima. Ali, pritom se nekad i griješilo, jer u mnogim crkvama ima i tzv. „političkih“ svetaca, zapravo, onih svetaca čiji životi ne mogu izdržati ni evanđeoske ni opće humanističke kriterije. No, postoje i nebrojeni nekanonizirani sveci, to jest „nepregledno mnoštvo“ onih ljudi koji su živjeli svoju blizinu s Bogom na skrovit i jednostavan način. To su svi obiteljski ljudi, radnici, sirotinja, patnici i mučenici svih vrsta. Zbog njihove blizine Bogu mi svece zazivamo u svojim potrebama. Ne zato što bi Bog bio „tvrd na ušima“, nego mi se zapravo „pozivamo“ na svece i njihov život pred Bogom. Kao da Boga podsjećamo da su nam sveci uzori koje nasljedujemo i pomoćnici u našem življenju. Oni nam pokazuju da se ljudski može živjeti i kad je to teško i zahtjevno. U tome su nam velika pomoć. Vjeruje se da su sveci zagovornici kod Boga, jer su u Božjoj blizini. I oni su uzori za nasljedovanje. Svaki svetac ima neku svoju specifičnost”, ističe fra Ivan.
On dodaje kako svetost u modernom društvu valja sagledati kao određenu pojavu u religioznom životu i religioznoj tradiciji koja svoj motiv crpi u osobi Isusa iz Nazareta. Svetost koja se ostvaruje u liku i djelu Isusa Krista valja gledati kao način života po kojem se svi ljudi trebaju ravnati u osobnom smislu. “Kroz cijelu povijest ljudskoga roda, a i sada u našim krugovima, postoji velik broj osoba koje od strane društva i društvenih kritičara se prepoznaju svetima, odnosno, onima koji su izvanredno napredovali u pozitivnom načinu življenja. Pozitivan način življenja se prepoznaje u onim osobama koje su u skladu s Božjim zahtjevima živjeli živote prepune izazova i zadržali osobnu korektnost i čiste odnose prema čovjeku i Bogu. Uvijek je u povijesti bilo ljudi, i danas ih naravno ima, koji su u životu naglašavali pozitivne stvari i pokušali pozitivno živjeti, bez obzira koliko su bili grešni/slabi u svojim životima. To se u religioznom govoru zove život po Božjoj volji. Jer Bog nikad čovjeka ne navodi na negativno i zlo. Bog je ona zahtjevna i ujedno afiramtivna instanca našeg postojanja. Božja prosudba našeg života – tu je dakle i kritička dimenzija – uključuje naš konkretni odnos prema bližnjima. Tko hoće biti svet pred Bogom to može samo „preko“ svojih bližnjih. Ovo „preko“ ne znači dakako „po njihovim glavama“, nego zajedno s njima i zalažući se za njih. ”
Mišljenja je da su životi svetih ljudi, koje susrećemo ne samo u našoj povjesti, nego i u našim svakodnevnim susretima, zapravo životi ljudi koji su svjedoci smisla u našoj okolini. Oni nas potiču da ne budemo i ne postanemo ograničenim i ogorčenim osobama prema Bogu bez obzira što naši životi nekad ne idu u onom smjeru kako bismo željeli. “Sveti ljudi su ljudi bez osobne koristi, nisu egoisti, ne žele zemaljsku moć, uvijek kritični pogotovo prema represivnim strukturama. Oni su nada protiv svake nade, kako je govorio sv. Pavao, koja nas tjera da dublje sagledamo svoje živote, poradimo na osobnoj promjeni i ohrabrimo one koje svakodnevno susrećemo da sve do kraja nije izgubljeno.”
Kada govorimo o svecima važno je naglasiti kako oni žive drugačije živote od kolektiva, ne utapaju se u mase, bježe od gomile, nisu dio rulje i osobnim životom nude model ispravnog djelovanja. „Svojim postupcima nekad nas toliko inspiriraju i fasciniraju da i mi u svojim životima budemo otvoreniji prema svakom čovjeku, da u svojim životima budemo spremni na rizik i posljedice. U svom življenju vrednota, pozitivnih životnih stvari, trebamo biti svjesni kako to ne ide bez muke i cijene. Dobro i plemenito djelovanje je uvijek na rizik”, dodaje fra Ivan.
Dalje ističe kako se sveti ljudi razlikuju od drugih ljudi jer se odriču zemaljskih privilegija (iako to nije nužno pravilo), te na zemlji pokušavaju zaslužiti, uz sve svoje, mane zajedništvo s ljudima i Bogom. Sveci se zalažu za druge, čuvaju njihove sudbine, oni su uzori koji ukazuju na nepravdu i grešne postupke. Pomažu drugima ne očekujući bilo kakvu korist nego što je kraljevstvo Božje, vječni život u kojem nema zemaljskih interesa i zemaljskih egoističnih očekivanja. Naravno, na svetost i svece ne smijemo gledati kao na uzore u ideološkom smislu, jer i sveci su bili ljudi koji su uz sve svoje životne negativnosti pokušavali graditi smisleniji svijet i svjetliju budućnost, jer svetosti i svecima pripada ispravno shvaćena poniznost.
“Njih nitko ne posjeduje, nisu jeftini, nego su „avanturisti dobra“. Pokušavaju spriječiti ili zaliječiti neslaganja i podjele u društvu. Oni su ljudi ljubavi koja se najsnažnije servira u evanđelju koje je najtemeljniji zahtjev i oblik našeg ponašanja.“
Fra Ivan dodaje kako su mnogi slijedeći Isusa postali sveci. Živeći po evanđelju su mučeni zbog dobra koje su željeli drugima, neki su mučeni zbog svog zalaganja prema siromašnima, bolesnima, ostavljenima i ugroženima na ovom svijetu. Veličina svetog života vidi se u tome kada mi po Isusovom primjeru budemo raspoloženi prema grešnima u našoj okolini.
Oni su iskazivali ljubav prema bližnjima, zalagali se za pravdu i istinu, nisu zagovarali nasilje, osvete i druga zla. Živjeli su i žive takvim životom kojim danas mnogi zbog njegove težine ne žele živjeti. Nisu bježali od probelma i svijeta. Nisu samo molili molitve i sklanjali se u postove i različita trapljenja. Oni su riskirali svoj komfor i zbog svojih postupaka gubili u životu. Oni su stalno radili na sebi, neprekidno vjerujući da trebaju i mogu biti bolji. A danas se, pšrema riječima fra Ivana, svetost najbolje može očitovati u tome koliko imamo osjećaja za društvenom pravdom. Ne treba svece i svetost shvaćati u nadnaravnom smislu, jer takvih nadnaravnih svetaca i pojava svetosti imamo dovoljno u modernom društvu.
“Na putu svetosti valja u životu ostvariti tri stvari: biti moralan u svom djelovanju, razuman u postupcima kako se ne bismo ogriješili o druge ljude i imati čiste namjere. Imati čiste namjere je put srca, u kojem se put k savršenosti podudara s unutarnjim putovanjem koje vodi mističnom iskustvu gdje muškarac i žena, izlaze duboko promijenjeni”.
Nakon shvatanja pojma svetosti dolazimo do dva pojma, (koje kako navodi fra Ivan treba promatrati u kontekstu do sada rečenog): beženstva i celibata. “Beženstvo ili zavjet čistoće je osobni izbor, osobna odluka pojednica, dok je celibat disciplina. Osobni izbor (beženstvo) i disciplina (celibat) nam pomažu da svoju pažnju i svoje živote pokušamo usmjeriti za druge. U ovom kontekstu valja još reći kako se nije nimalo jednostavno i lako odlučiti na beženstvo i celibat. Istodobno, ovakav život ne treba ni mistificirati, jer ima puno onih ljudi izvan Crkve i religije koji se odlučuju živjeti sami. Naravno, redovnički/svećenički život i odricanja ne treba samo promatrati u smislu seksualnosti. Naravno da nije lako očuvati svoju seksualnost, no ona nije jedino obilježje ovakvog oblika života. Stoga bih se ovdje najmanje i doticao ljudske seksualnosti i ljudskih intima.
“Kao redovnik, franjevac progovaram da je neophodno na putu osobnog izbora i discipline svakodnevno permanentno raditi na sebi i postajati što kompetentniji u svakom iole ozbiljnom životnom području. Valja imati na umu da govor o svetosti i celibatu nije samo govor prepun velikih riječi i visokih načela, nego o oba pojma uvijek treba govoriti u kontekstu čovjekove želje da u vjeri i ljudskosti sazrijeva, unatoč slabostima, ograničenjima, posrtanjima. Svetost i celibat treba promatrati u ljudskom kontekstu kao što uostalom promatramo i sva druga ljudska obećanja i izbore ”.
Budući da redovnici ne mogu biti ženjeni, svojim su slobodnim pristankom odlučili slijediti Isusa iz Nazareta. A to je za Ivana odnositi se čistim srcem, a srce je integralnost čovjeka, prema svijetu kojemu smo povjereni. Kada se to prihvati kao Božji dar, koji nadilazi prirodne i razumske zakonitosti, otvara se novi prostor duhovne slobode. Nije to lagan put, dodaje fra Ivan, jer slobodu nosimo u glinenim posudama.
“U franjevačkom smislu i shvaćanju beženstva i celibata radi se o tome da Papa kao vrhovni poglavar Crkve i dopusti svećenicima ženidbu oko koje se kroz povijest dosta raspravljalo, redovnici/svećenici, u mom slučaju franjevci koji u Bosni Srebrenoj djeluju oko osam stoljeća ne mogu se ženiti jer su zavjetovali pravilo sv. Franje. U kontekstu redovničkog načina života, koji nužno ne mora biti svećenički, ne radi se dakle „samo“ o celibatu, nego o zavjetu čistoće”.
On za kraj dodaje kako zavjetovanje nije naredba, nije uskraćenje ženidbe, nego osobna odluka i pristanak srca kao uzvišenog puta služenja ljudima. U konačnici, ljudi koji žive u beženstvu pokušavaju ostvariti blizinu preko ljudi s Bogom, ali onu konkretnu i zauzetu blizinu koja nam pomaže da se više angažiramo oko pozitivnih ljudskih i Božjih stvari.
Šta vi mislite o tome?
