Kada govorimo o ljubavi prema nauci, onda je ova žena primjer kako se iz ljubavi radi ono u čemu ste najbolje, ali i kako se ljubav pronađe u obliku partnera. Kako onog u laboratoriju, tako i u životu. Gerti Kori, prva je Amerikanka koja je osvojila Nobelovu nagradu, koju je dijelila zajedno sa svojim suprugom Karlom. Rođena je u Pragu 1896. godine. Već od ranog djetinjstva znala je da želi pomagati ljudima. Otac joj je bio upravnik fabrike šećera, a najveći uticaj na njeno obrazovanje imao je njen ujak, profesor pedijatrije, zahvajujući kome je Gerti razvila ambiciju da se bavi medicinom. Upisala je 1914. godine medicinu na Njemačkom univerzitetu u Pragu, i bila među malobrojnim ženskim studentima. Tako je i upoznala svog supruga sa kojim je dijelila interesovanje za laboratorijsko istraživanje i ljubav prema skijanju i planinarenju. Vjenčali su se 1920. godine, a Gerti je tada primila katoličku vjeru.
Na Univerzitetu u Pragu, pronašla je svoj poziv u biohemiji, nakon čega je doktorirala medicinu. Tu je ujedno i upoznala i Karla Korija. Oni su postali partneri u emotivnom, ali i profesionalnom smislu. Bili su toliko povezani da je Karl odbijao svaki posao koji mu nije omogućavao da radi zajedno sa svojom suprugom. Gerti je imala oko za detalje, sa fokusom na rad u laboratoriju. Kao tim, bili su nezaustavljivi, a zajedno su otišli iz Praga u Njujork kako bi radili.
Bili su toliko povezani da je Karl odbijao svaki posao koji mu nije omogućavao da radi zajedno sa svojom suprugom.
Njihovo izučavanje počelo je u Bafalu. Otkrivali su kako tijelo koristi energiju i iz čega je dobija. Riješili su misteriju kako ćelije dobijaju energiju iz šećera. Te kako se glukoza pretvara u laktozu i obrnuto, koristeći naše mišiće i jetru. To nam omogućava da koristimo energiju kada vježbamo i čuvamo zalihe energije za kasnije. Ovaj proces je nazvan Kori ciklus, po njima dvoma. Nastavili su svoj rad u svom laboratoriju u Vošington Univerzitetu, koji je postao izvor znanja svim biohemičarima. Međutim, ona je i dalje imala problema da kao žena bude primljena na univerzitet. Njen muž Karl je 1931. godine dobio posao na Vašington univerzitetu u St. Luisu, kao šef katedre za farmakologiju, dok je Gerti dobila samo poziciju saradnika u istraživanju, uz simboličnu platu.
Ali, makar su mogli da nastave saradnju na istraživanju glikogena. Tek petnaest godina kasnije, nekoliko mjeseci prije nego što su dobili Nobelovu nagradu, Gerti je dobila mjesto redovne profesorke biohemije. Nažalost, te iste godine kod Gerti su postali primjetni simptomi mijelofibroze, rijetke bolesti krvi koja pogađa koštanu srž. S ovom bolešću se borila narednih deset godina, jednako naporno radeći na svojim istraživanjima – sve do smrti 1957. godine. Jedino što im je važnije bilo od posla su bili jedno drugom.
Podijelili su Nobelovu nagradu za svoj izvanredan doprinos medicini 1947. godine.
Samostalnim radom Gerti je razvila konceptualnu klasifikaciju oboljenja vezanih za skladištenje glikogena kod djece, i bila je prva naučnica koja je pokazala da je defekt u enzimu uzročnik jedne genetske bolesti. Ovo otkriće je 1958. godine opisano kao – naučno dostignuće bez konkurencije. Ukupan rad nje i Karla doprinio je razumijevanju i liječenju dijabetesa i drugih metaboličkih bolesti. U devet godina rada zajedno su objavili pedeset naučnih radova, a ona sama jedanaest. Njihov laboratorij bio je i mjesto vježbanja i učenja za šest novih Nobelovaca.
“Za istraživača nezaboravni trenuci su oni koji dođu nakon godina mukotrpnog rada, kada se skine veo sa tamnih i haotičnih trenutaka, kako bi se vidio čisti i lijepi uzorak. Onaj koji pokazuje uspjeh”, izjavljivala je Gerti, koja je uspjela proživjeti takve trenutke prije svoje smrti.
