Keti Magliato je žena koja otvara srce. Doslovno i preneseno. Hladna kao špricer, svaki put kada uđe u operacijsku salu da bi uradila operaciju. Što u prevodu znači da je ova žena uspjela neočekivano, ostati hladna kao špricer u svijetu koji je dominantno muški. Prema istraživanjima New England Journal of Medicine, manje od 5% kardiovaskularnih hirurga su žene, uprkos činjenici da ih je gotovo pola u ukupnom broju onih koji su završili medicinu.
Jesi li uvijek bila zainteresovana za medicinu kao svoj put karijere? Jesu li tvoji roditelji očekivali nešto drugo?
Odrasla sam na selu. Nismo nikada imali doktora u svojoj porodici, stoga nisam postala doktorica, jer sam bila inspirisana stvarima koje sam vidjela. Upravo suprotno. Bila sam inspirisana da postanem doktorica, jer sam voljela nauku. Imam tri mlađa brata. Stariju sestru četiri godine od mene. Moja braća i ja se razlikujemo u pola godine do godinu, stoga smo veoma povezani. Odrastala sam s njima učeći sve muške stvari, od toga kako se družiti s njima, do toga kako raditi i pričati s njima.
Moj otac je insistirao da rano nađemo poslove, stoga sam počela kao medicinska sestra nakon završetka srednje škole. To je bio prvi put da sam ikada došla u kontakt sa zdravstvenom njegom. Zanimljivo mi je to kako inspiracija dođe nenadano, od toga da čistite toalete, do toga da postanete doktorica. Medicinske sestre su znale da sam zainteresovana za nauku, stoga kada god bi doktori išli na prvi sprat, gdje su bili najbolesniji pacijenti, trudila bih se da čistim tu sobu, kako bih mogla vidjeti šta rade.
Bila sam fascinirana činjenicom da su svi doktori muškarci, iako ne postoji rodna barijera koja bi spriječila i žene da se bave ovim poslom. Ja sam htjela biti ta koja će pomoći ljudima, učiniti da se osjećaju bolje. Što mi je više ljudi govorilo da ne mogu, više sam se trudila da uspijem. Svi su bili u stilu:
O, ti si mala slatka plavuša, mogla bi biti pedijatrica ili se baviti plastičnom hirurgijom. Jedan muškarac mi je rekao da izgledam kao barbika, a da zbog toga treba da se bavim plastičnom hirurgijom.
Zaljubila sam se u ljudsko srce u jednoj sekundi. Bila sam pripravnica, jednog dana su mi rekli da je moj zadatak samo da se sklonim sa puta i ne ubijem nikoga, a ako to uspijem da ću proći prvu godinu. Zadnja stvar koju sam htjela jeste da vidim otvoreno srce i operaciju, ali su me doveli u tu situaciju. Međutim, u trenutku su mi rekli da stavim rukavice i pomognem. Pomislila sam: “Ok, sigurno ću stajati na putu nekima i prilično sam sigurna da ću ubiti nekoga.”
Ipak, pronašla sam snage, stavila rukavice i držala srce u rukama. U toj minuti, osjećajući otkucaje srca u rukama, znala sam da je to to. Pronašla sam sebe i odlučila da ću se time baviti do kraja života.
Zanimalo nas je kako izgleda operacija srca, koliko ljudi ona predvodi?
Operacijska sala je vortex sala u mojoj glavi, jer stojiš i gledaš život u različitim fazama. Ostaješ fokusiran i uporan da pomogneš, ali si lično i emotivno veoma uključen. Ako vodite operaciju, obično stojite sa desne strane pacijenta, u nivou njegovih pluća. Preko puta vas je asistent, koji je jedna od najvažnijih osoba u prostoriji. Uvijek kažemo dobar si onoliko koliko je osoba preko puta. To je zato što osoba koja vam pomaže, mora biti stručna kao i vi, ako ne i više, ako želite izvršiti uspješno operaciju. Sa vaše lijeve strane se nalazi anesteziolog, koji provjerava pacijentovo stanje, kao i anesteziju. Iza mene su takođe ljudi koji pomažu, a svi zajedno dodaju instrumente. zamislite kako je gledati u pacijenta i istovremeno komunicirati sa svima o proceduri. To je otprilike kao da ste u kokpitu aviona. Svi su zaduženi da let bude uspješan, a pad znači tragediju za sve.
Kako je izgledala prva operacija koju ste vodili?
To je bilo jako teško. Nisu mi dozvolili dugo vremena da vodim operaciju, a postajala sam sve uzbuđenija i nervoznija kako će to izgledati kada me puste jednog dana. Testirali su moju izdržljivost na drugim operacijama i sve je to bio samo pokazatelj da mogu da se izborim sa strahom i preuzmem kontrolu.
Svi su nastojali od mene napraviti snažnu, ledeno hladnu osobu koja će se moći nositi sa svim situacijama. Kada sam vodila prvu operaciju, tražila sam skalper, zarezala i nisam mogla pogledati. Nastavila sam raditi po automatizmu. Bila sam bez daha, uplašena, ali i duboko počašćena, jer od mene je ovisio nečiji život.
Ne postoji prostor za manjak samopouzdanja u operacijskoj sali. Znate zašto? Jer ljudi umiru. Pacijenti ne umiru, jer mi radimo tehničke greške. Umiru jer pravimo ljudske greške pod pritiskom, jer smo pod stresom. Hirurzi koji su me učili naučili su me da budem snažna. Uvijek su mi govorili:
Moraćeš biti duplo bolja od nas, jer si žena. To se od tebe očekuje.
To sam i uradila.
