Kada neko na tom nivou čuje vaša tajna mesta, počinje da ih nosi kao svoja.
Jednog dana, upravo te ruke će uzeti vaše i držati ih kada ste tužni, usamljeni ili zbunjeni, a baš kada budete očekivali da će ih pustiti kao i sve druge koje su bile prije njih, neće.
Koliko puta gutaš knedlu
Dok glavu okrećeš daleko od svih
Dok te traže a tebe nema
Ni kod sebe, ni kod njih.
Na kraju ja uvijek odem
Idem daleko dalje najdalje
Ali moja duša ne zna veličinu okeana
Ona zna samo zvuk talasa i miris tulipana
Eh, šta bih vam sve ispričati htjela!
Umjesto riječi možete koristiti i djela.
Činio se silan u zraku
Perja, koje pristaje, tamnoj noći, dubokom mraku
Očiju, što bi ti na riječ, na manu vrebale
Krika, čije bi riječi, dušu, kožu, biće grebale.
Samilosna
nemilosrdna
prkosna
ponosna
smjela
nekada ranjena ptica,
nikada slomljenih krila,
nit’ skrušena.
Kad stane realnost i nastupi tišina,
Tužni nam pogledi umiru u sjeti.
Neko grli krvi svoje pleća
Komad neba, sestricu i brata
Nekom ista pleća sokoleća
Nikad neće zakucati na vrata
U mojoj pjesmi nećeš naći mene
Ni čovjeka u meni ni žene
ni sjene moje u zapeti nije
i kad zaprijeti da će se otkriti
Uvijek će ga pokriti nešto drugo.
