Razmišljam nešto danas kako bih volela da malo skoknem unazad, do one večeri, početak 2000. bio, kada sam dobila prvi mobilni telefon, polovni simens sa narandžastim ekranom, veličine dve spojene plazme sa gumenim tipkama, pa da se onako usplahirena kao leptir pentram na tribine obližnjeg košarkaškog terena da uhvatim signal visoko dignute ruke.
Zbog nas plaču, trpe razne boli, daju nam svoj posljednji zalogaj, često su zabrinute, ali za njih ćemo uvijek biti na prvome mjestu…
Mon amour,
nema jakih,
postoje samo žene koje prekrajaju slabosti
oblače ih naizvrat da izgledaju kao snaga,
prekrajaju srce
i kičmu
i ruke.
Jutros su javili da će vrijeme biti nepovoljno, nebo će obojiti tmina i otuđenost.
Otuđenost od sivila i beznađa, daleka, prostrana i snažna kao ruka džina.
Jesam li ti dovoljna?
Ili sam ti možda previše?
Da li sam prerano počela da se nastavljam na mjestima gdje se ti završavaš?
Kako ova žena piše.
Ostaješ
I kada odlaziš
Jedina ispravna stvar
Koja mi se dogodila u životu
Ili jedini ispravan život
Koji se dogodio
U tom dragom času
Kada su se naša dva svemira
Sudarila
I stvorila veliki prasak.
Postalo mi je potpuno svejedno voli li me neko ili ne, da li je nekome stalo do mene ili nije, uopšte se ne bavim time, ne razmišljam o tome, ne radim više ništa da bih izazvao nečije poštovanje ili divljenje, samo želim biti ono što Ja Jesam.
Slomio si mi srce. – kažem.
Mislio sam da si prerasla tu fazu. – odgovori.
Brdo ološa, kockara, nasilnika, kurvi, brdo otkaza, loših poslova i malih primanja, brdo razvoda, brdo prevara, brdo mufte zapošljavanja, brdo poremećaja, bede i čemera učinili su da je deo ljudi pomislio da je smrt srca dobra stvar, i da samo kad ubiješ srce i sve gore pomenuto dobro prolaziš.
