Feđa, mamina lijeva strana srca, mamina radost, mamina tuga, bol prevelika.
Kad smo bili deca, jednom u selu, brat se popeo na sprat, da dohvati gnezdo koje je bilo pod krovom.
Izbacio se malo više napred, i pao.
Pre nekoliko godina sam imala priliku da učestvujem u simulaciji suđenja sa porotom.
Sve k’o na filmu.
Ispod srca imam modricu.
Kada su tvoje ruke dotakle tuđu kosu,
naprsli su kosmosi pod mojim rebrima.
Laste u gnijezda dolaze, hrabro, samouvjereno i spretno.
Znaju da će pronaći svoje utočište u uglu nekog balkona na periferiji grada ili u uglu krova starih napuštenih kuća.
Čekala sam te u svim gradovima koje sam vidjela.
Nestrpljivo sam čekala snijeg i minus dvadeset napolju.
I sad mogu da kažem da drhtim zbog zime, a ne zbog tebe.
Razmišljam nešto danas kako bih volela da malo skoknem unazad, do one večeri, početak 2000. bio, kada sam dobila prvi mobilni telefon, polovni simens sa narandžastim ekranom, veličine dve spojene plazme sa gumenim tipkama, pa da se onako usplahirena kao leptir pentram na tribine obližnjeg košarkaškog terena da uhvatim signal visoko dignute ruke.
Zbog nas plaču, trpe razne boli, daju nam svoj posljednji zalogaj, često su zabrinute, ali za njih ćemo uvijek biti na prvome mjestu…
Mon amour,
nema jakih,
postoje samo žene koje prekrajaju slabosti
oblače ih naizvrat da izgledaju kao snaga,
prekrajaju srce
i kičmu
i ruke.
