Ne volim reprize iako s godinama primjećujem da je gotovo sve oko nas repriza ili ponekad neodoljivo podsjeća na jednu. Moda se ponavlja, veze se ponavljaju, svađe i isti razgovori se ponavljaju… Na većinu ne možemo utjecati pa je, u nekim slučajevima, u redu prepustiti se kad već imamo spremne reakcije i obrasce.
Prošlog tjedna potrefilo me pitanje na koje sam već nekoliko puta naletjela. Pitalo me: KOJE PORTALE PRATIŠ? Prestala sam se uzbuđivati oko odgovora iako mi možda ovaj put promijeni smjer u kojem će mi život ići i odgovorila, iskreno kao i svaki put do sad: NITI JEDAN.
Na licima nasuprot mene uvijek isti šok i nevjerica, s novim potpitanjem, obzirom da mi se od posljednjeg puta promijenilo radno mjesto: ALI… TI RADIŠ U MEDIJIMA?!
DA, I? – upitah potpuno hladna. Hrpetina upitnika u zraku, tri točkice, pauze, uzdasi…
Ne, ne pratim ni one na kojima radim, točnije samo dijelove koji se mene tiču (nekad ni to), u vrijeme kad me se tiču. Dakle, ne pratim. Uostalom, znam sve što se na njima nalazi. Svima. Jedna informacija koja doleti do tebe, npr. u redu za blagajnu u dućanu dok kupuješ uloške i kekse ili u tramvaju dok opet kasniš na posao, gužva je, ne možeš staviti slušalice pa eto, čuješ i ono što ne želiš, i dovoljno je da znaš što se na kojem portalu kako napisalo, kada, s kojim fotografijama. Ako je neka senzacionalna vijest, onda znaš i da narednih nekoliko dana nećeš moći pobjeći od toga osim ako se ne povučeš u neku pećinu, na brdu, zaboraviš da si ikad imao kontakt i sa kojim medijem i ljudima općenito.
Prošlo je nekoliko dana od pitanja, šoka, vjeverice i mog, za moju sudbinu, možda i preiskrenog odgovora (što ću jadna, takav mi je horoskop, iskrena i kad treba i kad ne treba), a u medijima opet ista drama. Drama za koju me i dalje čudi kako se tek sad o tome toliko piše, Agrokor i sva Todorićeva igra malog tigra…
I onda oni koje uvijek najbolje volimo, tzv. moderni strvinari. Oni ljudi koji su u stanju pasti i po nekoliko katova niže od dosadašnjeg rekorda najnižeg, sve u svrhu samopromocije, “negativne” reklame, par tisuća lajkova na društvenim mrežama, itd. Uslikale se tako prijateljice Todorićeve kćeri, velika Severina i, dan kasnije, neka manekenka udana za nekog nogometaša, ispred Konzuma. Sve na mjestu, kako i treba: Veliko KONZUM iznad čela, outfit u vrijednosti barem polugodišnje plaće jedne blagajnice u istom dućanu, košarica s precijenjenim proizvodima sumnjive kvalitete, u zagrljaju blagajnice koje već nekoliko ljeta žele ići na more, ali Ivica daje plaće od kojih je dobro da imaju za flastere kad im popucaju žuljevi na umornim stopalima.
Heštegovi, srca, Agrokor, milijarda lajkova, podsmijeha, komentara i posao zaključen. Te večeri su i Seve i bivša manekenka mirno zaspale, svoj su “posao” itekako dobro naplatile, ali tete u Konzumu i dalje krpaju kraj s krajem, samo sad imaju viralnu uspomenu na to koliko im je teško. Zbog nečije pohlepe.
Za ovakav razvoj događaja nije mi trebala kristalna kugla niti neki portal, jer bilo je samo pitanje vremena. Severina, neka lijepa manekenka, Ivica, Vučić u avionu, Kim Kardashian, udruge… Sve isto svugdje. A gdje ima leševa, ima i strvinara. Uvijek.
Da se vratim na početak. Ne, ne pratim portale. Jer ne želim “hraniti” strvinare. Jer ne želim trošiti svoje vrijeme na ljude koji to ne zaslužuju. Što je osoba medijski “veća” i “bitnija” sigurno je da ju više i jače boli ona stvar za nas obične smrtnike, a svijet bi bio ljepše mjesto kad bismo svi, pratili ili ne medije, shvatili da je tome tako. Isto tako, svijet bi bio puno ljepše mjesto kad bi se češće reprizirale lijepe izjave poput one koju mi je neki dan uputio starčić u dućanu. Pomogla sam mu izvući neki predmet koji ga je zanimao, ali na leđima ima dovoljno godina da se više ne može sagnuti. Pružih mu u ruke artikl, a on:
“Ovu ljubaznost koju ste Vi meni sad pružili morat ću kasnije danas pružiti nekom drugom. Hvala Vam!”
I tako u krug i sve će biti u redu. Onima koji vrijede, a ne strvinarima.
Ljubim vas,
Ana
