Da li je brak loš odabir za žene?

Lav Tolstoj je napisao čuvenu rečenicu: “Sve srećne porodice liče jedna na drugu. Svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način”.

Tokom moje terapeutske prakse za parove, otkrio sam da je ovo zapravo suprotno: ljudi su nesrećni na nevjerovatno slične načine.

U jeku pandemije, čini se da se u mom radu sa parovima ponavlja jedan isti scenario: Žene prekidaju svoje brakove jer veza više nije vrijedna žrtava koje se od njih zahtijevaju. Zauzvrat ne dobijaju dovoljno.

Ovdje nije riječ samo o nezadovoljstvu uzrokovanom često navedenom raspodjelom kućnih poslova i brige o djeci. One su usamljene. Ojsećaju se na mnogo načina distancirano od svojih muževa, za koje često kažu da nemaju empatije.

Umorne su od emocionalne podrške i brige o svojim muževima, ali ne dobijaju ništa zauzvrat. Da bi to nadoknadile, žene imaju tendenciju da se obraćaju svojim prijateljima i široj porodici tražeći tu emocionalnu vezu – upravo ono što je pandemija onemogućila.

Zdrava partnerstva mogu proći kroz teška vremena i nakon toga postati jača. Manje funkcionalni odnosi često će pući pod pritiskom, posebno ako je napetost dugotrajna, stvara nesigurnost i odvaja par od drugih resursa i izvora podrške. Drugim riječima, kada se desi nešto poput pandemije.

Pandemija je bila blagodat za bračne terapeute.

Iako je često tačno da se parovi konačno odlučuju na terapiju tek nakon što je njihova veza u rasulu, ovo je posebno tačno u posljednje vrijeme. Dok su našle put do moje kancelarije, žene u ovim vezama više ne traže promjene – pošto nisu vidjele nikakav trud svojih muževa da učine brak boljim, prestale su sa pokušajima. One žele razvod.

On izgleda pogođeno dok ona izgleda odlučno. On se osjeća šokirano što je ona spremna da raznese vezu. Njegov šok je samo još jedan dokaz njegove udaljenosti od nje.

Žene su dugo bile manje zadovoljne brakom od muškaraca. Zapravo 69 odsto razvoda iniciraju žene. Za žene sa fakultetskim obrazovanjem ovaj broj skače na 90 odsto. Postoji mnogo razloga za ovu nejednakost polova – na primjer, muškarci češće nego žene imaju afere, bore se sa zloupotrebom supstanci i imaju tendenciju da budu nasilni.

Drugim riječima, veća je vjerovatnoća da će se uključiti u ponašanja koja prelaze granicu za većinu žena. Ali parovi o kojima govorim uključuju dobre momke koji ne bi ni u snu pomislili na kršenje ovih osnovnih bračnih sporazuma. Umjesto toga, ovi muškarci djeluju u skladu sa dugogodišnjim društvenim normama koje podstiču muškarce da budu “orijentisani na sebe”, a žene da budu “orijentisane na druge”.

Muškarci su vaspitani da vide svoju vrijednost u smislu materijalnog doprinosa.

Mnogi muškarci ne očekuju da će biti vrednovani na osnovu njihove emocionalne podrške i zajedničkih napora kada su u pitanju njihove porodice. Žene su odgajane da vide svoju vrijednost u smislu doprinosa njihovim porodicama i zajednicama – čak i kada imaju sopstvene uspješne karijere.

Ove norme se nisu mnogo promijenile u posljednjih pola vijeka. Ako ništa drugo, one su pojačane nakon dvije i više godina provedenih u ekspres loncu COVID-a.

Nažalost, biti osoba drugačija od osobe koja je orijentisana na sebe u partnerstvu dovodi do mnoštva predvidljivih problema. Generalno, muškarci manje učestvuju u kućnim poslovima, vaspitanju djece i emocionalnom radu koji je povezan sa vođenjem porodice. Često daju prednost svom poslu, slobodnom vremenu i svojoj sreći u odnosu na njenu.

Nepravednost ove neravnoteže se možda osjećala podnošljivo kada je društvo normalno funkcionisalo i kada svi nisu bili zajedno kod kuće po cio dan. Ali kada se iz dana u dan suočavaju sa ovom dinamikom, ovaj disparitet je slomio kičmu mnogim parovima.

Za neke žene čak ni odgajanje djece nije toliko mučno. Problem je u osnovnom nedostatku empatije: njihovi muževi vide da se ovo dešava i nije ih briga. Kao što je jedna žena rekla svom mužu: “Znaš da trčim okolo kao luda da sve stignem, a ti samo sjediš i gledaš u svoj telefon. Da me voliš, trebalo bi da želiš da pomogneš.”

Došao je kraj tradicionalnom braku sa jasno razgraničenim rodnim ulogama.

U većini kućanstava žene rade i doprinose finansijama domaćinstva. Kao rezultat toga, imaju više uticaja i resursa nego ikada. Očekivanje da se žene orijentišu prema emocionalnim potrebama i preferencijama svog muža, da nude bezuslovnu podršku, ali da ne dobijaju istu brigu zauzvrat, više ne funkcioniše za mnoge žene.

I počele su da vjeruju da ih brak spriječava da žive životom kakav žele. Ako ona već donosi prihod, još uvijek radi većinu kućnih poslova i brine se o djeci i ne osjeća da je njen partner vidi ili razumije, možda neće vidjeti dovoljno razloga za ostanak.

Žene očekuju emocionalnu brigu i empatiju. Partnerstvo lišeno emocionalne intimnosti se ne smatra više vrijednim žrtava koje dolaze sa bilo kojom dugotrajnom vezom.

Naravno, nije tačno da je svaki muž egocentričan, a sve žene nesebične. Mnogi muškarci aktivno učestvuju sa svojim ženama na svim nivoima i daju prioritet bliskosti i povezanosti. Ali u cjelini, muškarci su i dalje socijalizovani da stave svoje potrebe na prvo mjesto, dok su žene socijalizovane da svoje potrebe stave na posljednje mjesto.

Ova rodna očekivanja, koja su i dalje retrogradna čak i nakon decenija napora na rodnoj ravnopravnosti, dovode do rodnih razlika u tome kako naš mozak reaguje na druge.

Jedna studija je pokazala da kod žena dolazi naglo lučenje dopamina kada se upuste u prosocijalno ponašanje, dok muškarci dobijaju istu dozu dopamina kada djeluju u skladu sa sopstvenim interesom. Istraživači naglašavaju da to nije zbog strukturne razlike u našem mozgu, već zbog društvene uslovljenosti.

Naše mozgove karakteriše plastičnost, što znači da se mijenjaju kao odgovor na naša iskustva. Ali dobra vijest je da ova ista plastičnost omogućava promjene i rast.

Obeshrabrujuća je pomisao da sreća njihovih žena, stabilnost njihovih porodica i dugovječnost njihovih zajednica nisu dovoljni za neke muževe da ulože svoj najbolji trud da budu empatični – posebno kada to uopšte ne treba da bude savršeno. Samo treba da ulože dosljedan, vidljiv napor. Ali mislim da ovo nije istina.

Mislim da su muškarci motivisani da ulože ovaj napor, ali tek kada u potpunosti shvate dubinu nesreće svoje žene. Ponekad se to dešava samo kada ona spakuje kofer i krene ka vratima.

https://www.psychologytoday.com/us/blog/staying-sane-inside-insanity/202204/is-marriage-bad-deal-women