Istina je da su obje riječi pridjevi, ali značenje im se u potpunosti razlikuje. Biti sam je ponekad izbor. Međutim, osjećanje usamljenosti potiče od osjećaja napuštenosti. Zvuči previše ekstremno, hajde da ovo istražimo kroz primjer ili dva.
Prvo i najvažnije: Ne mrziš svoju djecu. Zapravo, toliko voliš svoju djecu da se svaki dan, iako možda patiš od blage želje za smrću (ili još gore, u mnogim slučajevima), natjeraš da ustaneš iz kreveta i izguraš to. Natjeraš se…
“Kolarica, ti imaš super tijelo, ali facu onako, baš i ne.”.
Otprilike, 40 klijenata nedeljno imam, pa godinama u nazad, pozamašan broj ljudi koje upoznam. Koje osetim. Čije priče čujem od njihovog nastanka do danas
“Ako me voliš, trebalo bi da želiš da mi pomogneš.”
Prvi korak na putu natrag ka zdravlju je napuštanje naše vezanosti za ono što se naziva pozitivno razmišljanje.
“Možeš ti bolje od toga.”
Znam da je moj tata imao najbolje namjere izgovarajući ovu rečenicu.
Nekidan sam bila u salonu, gdje čujem razne priče i savjete o životu, trenutnoj političkoj situaciji, filmskoj i muzičkoj sceni i o ostalom o čemu ne bih imala pojma da nemam potrebu jednom u dvije sedmice da imam lijepe nokte.
Pišem vam tri nedjelje nakon što sam oboljela od COVIDA, i iako mi je iz dana u dan sve bolje, još uvijek nisam svoja.
Mislimo da želimo da budemo srećni. Pa ipak veliki broj nas zapravo teži nekom drugom cilju, tvrdi kognitivni psiholog Danijel Kaneman, koji je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu iz ekonomije.
