Nedavno sam pročitala objavu veoma talentovane Elizabeth Gilbert, autorke Jedi, moli, voli. Pružala je podršku prijateljici koja je s mukom prolazila kroz razvod dok je istovremeno objavljivala knjigu o braku.
Muškarac je podijelio dirljive savjete koje bi volio da je znao prije nego što se žena razvela od njega.
Kada sam tek shvatila da mi je brak gotov, razmišljala sam o tome kakav će mi život biti bez supruga. Kako će se moja porodica promijeniti sada kad imamo člana manje? Kako će mi biti spavati sama? Neću više imati nekoga u kući kome mogu prebaciti poslove koje zaista ne želim da odradim. Šta kada smještanje u krevet ne bude išlo dobro i bude mi trebala pomoć, a ta pomoć sad živi negdje drugdje?
Kada brak postane toksičan razvod zapravo može i pomoći djeci.
Iako razvod u mnogim zemljama nije baš jednostavna stvar, ta mogućnost makar postoji u većini zemalja svijeta, čak i u slučajevima kada ga jedan od supružnika ne želi. Međutim, ovo je relativno moderna pojava.
Ne znam koliko sam kao neudata žena pozvana da vam govorim o ovome, ali valjda već znate da ja ne marim mnogo za sve one ružne stvari koje pišete ispod mojih tekstova (možda jer je uvijek više onih lijepih). Govorim…
Ima tih nekih razgovora koje si vodio koje nikako da zaboraviš. Svako malo te nešto na te razgovore i te ljude podsjeti. A realno, ne bi se htio prisjećati baš svog smeća koje ti je u životu prošlo kroz život.
Svadba od minimum 200 zvanica.
Da, to sam ja.
Policija na vratima, opet!
