Nedavno me je koleginica pitala zašto svog bivšeg partnera ne zovem „bivšim mužem“, ili ga ne spominjem po imenu.
Kao razvedena majka sa dvoje dece i skoro desetogodišnjim brakom iza sebe, počela sam da se prepoznajem u ženama sličnog životnog iskustva.
Mjesta primopredaje djece su skoro pa najtužnija mjesta na svijetu.
Jedno srce se slomilo. O tome je brujao ceo grad.
Biti tate za mene kao osobu jedna je od najbitnijih stvari koje su mi se desile.
Moje putešestvije u procesu pronalaska životnog partnera pa onda brak, dijete dobilo je i svoju posljednju destinaciju, razvod.
Iako većina ljudi, posebno kod nas na brdovitom Balkanu razvod doživljava kao neuspjeh, nešto najgore što se može desiti, poredi se čak i sa smrtnim slučajem, dokazano je da ostajanje u braku bez ljubavi može biti još gore, a djeca koja odrastaju u takvom braku mogu nositi doživotne posljedice.
Ne, nije ovo jedan od klasičnih tekstova o roditeljstvu koje možete pronaći na raznoraznim mamećim grupama i stranicama na Fejsbuku.
Jedna djevojčica iz Sudana je pohađala osnovnu školu kada je 38-godišnji muškarac zaprosio.
Uvek se rastužim kad čujem da se neko razvodi, rekla mi je. I ja sam u njenim rečima čula stvarnu tugu. Glasnu i iskrenu.
