Drugari, moramo razgovarati. Imam pitanje koje moram svima da vam postavim.
Radite li dovoljno?
Stvarno sumnjam u to. Pa da vidimo.
Iskorištavate li maksimalno svaki minut svakog dana? Jurite li svoje snove? Da li ste vjerni sebi? Prihvatate li „ne“?
Navijate li taj alarm dovoljno rano da uspijete i meditirati i malo dizati tegove prije nego što se djeca probude?
Šaljete li šefu linkove za članke o inovativnim poslovnim unaprjeđenjima u 10 naveče subotom?
Da li su vam djeca upisana u različite vannastavne aktivnosti koje savršeno balansiraju njihov intelektualni, fizički i društveni razvoj? Da li ih sami vozite na sve te aktivnosti u električnom autu koje ne ispušta ugljen-dioksid?
Imate li zanimljiv seks pet puta sedmično na različitim higijenskim lokacijama?
Da li ste sljedeći na redu za unapređenje na poslu i iskorištavate li svaku moguću priliku da dokažete zato ste baš vi prava osoba za taj posao, koji se savršeno ukapa u vaš petogodišnji plan i desetogodišnju strategiju vašeg šefa?
Da li se smješkate svakog dana tamo, na školskoj kapiji, nakon što ste našli vremena za svaki važan sastanak i niste propustili nijedan mejl?
Da li pazite na to koliko ste unijeli alkohola, koliko ugljikohidrata, koliko šećera? Pridržavate li se striktnog režima ishrane? Da li ste u potpunosti držite keto ishrane? Da li pravite domaću u potpunosti organsku paleo hranu bez mliječnih proizvoda i mesa od namirnica sa etički ispravnim porijeklom kupljenih sa pijaca na kojima se ne koristi plastika?
Da li se družite sa ljudima, ali se nikada ne namećete?
Da li kontrolišete koliko vam djeca provode vremena ispred ekrana te ni sami ne koristite telefon previše, a nekako ipak magično uspijevate ostati u toku sa lokalnim i međunarodnim događajima kako biste mogli predvoditi svoju pažljivo probranu grupu prijatelja u inteligentnoj raspravi?
Nisam ni mislila.
Lijepo vam rekoh da ne radite dovoljno.
A i kako biste?
Vi ste žene koje žive u vremenu izuzetnih očekivanja. Sindrom superžene je otresao prašinu sa svojih naramenica, navukao štrample za aktivno nošenje i sprijateljio se sa Kulturom zauzetosti da vam pruži neprestani izvor Svih Načina Na Koje Možete Biti Bolje. Ako ste žena koja ima dijete, onda tu komotno možete dodati i dozu Vrhunskog roditeljstva i sada je mjerilo uspješnog života postavljeno toliko visoko da bi i najbolji teleskop na svijetu morao zaškiljiti.
Sindrom superžene živi u inspirativnim „možeš ti to“ posterima koji vam iskaču po Instagramu. Krije se u neumornim aplikacijama za produktivnost koje vam se reklamiraju na početnoj strani. Nalaze se u naslovima „Iznenađujuće navike uspješnih žena“ koje vam algoritmi i časopisi sa suplementima na naslovnicama serviraju svakog dana.
To je prizma kroz koju posmatramo uticajne žene oko nas i mjerilo naspram kojeg određujemo same sebe – baš kao što su to ljudi oduvijek radili i zauvijek će i raditi – i zbog kojih uvijek vidimo sve ono u čemu nismo dovoljne.
I od toga se razbolijevamo.
Ja sam se razboljela. Prije nekog vremena. Duga je to priča koja još uvijek nema svoj kraj.
Ali pretvarala sam se da sam sposobna za sve. Imala sam malu zahtijevnu djecu. Veliki zahtijevni posao. Trčala sam polumaratone. Pokušavala sam biti dobar partner, dio uže porodice, pažljiva prijateljica. Mislila sam da je ravnoteža između posla i života za slabiće, a kukanje na tu temu za gnjecave ljude.
Nije ni neobično ni iznenađujuće što sam pregorila. Što sam zapala u stanje neprestane prestravljenosti i umora toliko užasavajuće da nisam mogla prestati plakati.
Potražila sam pomoć. Sredila sam svoj fokus i ponovo se izgradila. Ta priča još uvijek nema svoj kraj, ali sada ima više smijeha nego suza, bar većinu dana.
I naravno, shvatila sam da sam i ja dio Problema. Moj život, gledan spolja, izgleda kao da ja postižem sve. A iznutra, naravno, imam osjećaj kao da ne uspijevam da uradim išta. Priroda mnogih žena je da smo u stanju da vidimo samo svoje mane, a nikada i vrline.
Ali sada vidim da ono što je ženama zaista potrebno da čuju nije kako druge žene „uspijevaju da urade sve“, pa da oponašamo njihove liste zadataka i dodajemo si sve više obaveza na i ovako povijena pleća. Ne. Potrebno nam je da čujemo šta druge žene NE rade.
Jer svaka od nas ima svoju listu stvari koje ne radi. I svačija će biti drugačija. Većina nas nema beskrajan izbor toga šta ćemo raditi a šta ne. Često jednostavno ne postoji iko drugi ko će uraditi to nešto, pa postavljanje prioriteta postane brutalno. Neke od nas zapostavljaju kućansko zarad profesionalnog. Druge dopuštaju beskrajnim poslovnim zahtjevima da padnu na dno liste kako bi se bavile domom. Neke vole da, recimo, peku, dok se drugima to čini kao ispit na kojem će uvijek pasti.
Ali sve imamo tu listu, a ja ću sa vama podijeliti svoju. Stvari koje pustimo da odstoje, pa kako god ispalo.
- Ne kuham večere većinu noći. Moj partner to radi jer on dođe kući prije mene. Čitav esej mogu da napišem na temu toga kako bih to drugačije uradila, ali…
- Ne sjedim i ne radim zadaću svako veče sa svojim djetetom koje ide u osnovnu školu.
- Ne sjetim se da natjeram kćerku da vježba violinu.
- Ne pravim rođendanske torte.
- Ne peglam. Budimo realni, ko još pegla?
- Većinu dana ne vježbam.
- Ne živim u besprijekornoj kući. Pa čak ni u generalno urednoj, da budem iskrena.
- Ne „ukrašavam“.
- Ne „zabavljam goste“.
- Ne organizujem sastanke za igranja sa zabavnim aktivnostima i grickalicama.
- Ne brijem noge (vrlo često).
- Ne znam imena sve djece i njihovih roditelja koja idu u razred s mojom djecom.
- Ne volontiram u školi. Znam da je to važno i žao mi je.
- Ne planiram unaprijed sve obroke.
- Ne siječem sendviče u oblike srca.
- Ne pamtim sve rođendane koje bih trebala.
- Ne meditiram.
- Ne odgovaram na svaki mejl. Ma čak ni na većinu.
I ne osjećam se više krivom što radim stvari koje treba da radim sa svojom porodicom – ili za sebe – zbog kojih je naš mali svijet ljepše mjesto.
Danas, to znači ležanje na krevetu i gledanje takmičenja u pjevanju i jedenje keksa. Moja kćerka drži noge meni u krilu, a sin mi je naslonio glavu na rame.
Trebala bih kuhati za ovu sedmicu. Trebala bih vježbati matematiku sa svojim 9-ogodišnjakom koji se bori sa brojevima. Trebala bih izaći da trčim. Trebala bih odgovarati na sve one proklete mejlove.
Ali danas, ne radim to.
A šta se nalazi na vašoj listi stvari koje ne radite?
