Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Kada ću voljeti sebe dovoljno da prestanem tražiti toliko ljubavi u drugima?

Život mi trenutno ide jako dobro.

Prevela: Anja Delić Redakcija

vogue.co.uk

Moja kosa izgleda sjajno pošto sam naučila da mi bolje stoji medeno plava i prestala da je pretjerano izbjeljujem. Moje police su pretrpane knjigama za koje ljudi sa ukusom kažu da bi trebalo da ih pročitate, a juče sam se riješila svih romana koje sam odlučila da nikada neću pročitati.

Imam jedan od onih uredno pastelnih rozih dnevnika, a njihove stranice su prepune stvari zbog kojih se osjećam važnom. Izlazi mi knjiga uskoro i ljudi koji su prvi dobili kopije je vole. Moja najbolja prijateljica mi je juče poslala sliku na kojoj je čita iza svog radnog laptopa jer nije mogla da je odloži.

Skoro da imam pločice od stalnog odlaska u teretanu. Pravim odličnu karbonaru. Idem na kul žurke gdje su dobri di-džejevi i znam mnogo ljudi u prostoriji. Približavam se kraju svoje beskonačno dugačke liste obaveza sa samo još nekoliko kvačica koje treba obaviti.

Dakle, da, moj život ide dobro, ali me takođe tjera da se osjećam uznemireno, jer ne mogu da pobjegnem od osjećaja da čekam da se nešto desi kao odgovor na to.

Nisam bila sigurna šta je u pitanju sve dok se nisam našla u situaciji koja je ponovo probudila moje nesigurnosti. Otišla sam u bar koji voli moja najbolja drugarica jer svira rok muzika i koji ja mrzim iz istog razloga. Momak koji mi se sviđa i sa kojim sam nekada radila je došao do našeg stola i pitao me: “Otkud ti ovdje?”.

Nije bilo mjesta za našim stolom, pa smo stali sa strane, gdje smo razgovarali, a ja sam samo htjela da drijemamo pod istim ćebetom. Znala sam da je slobodan jer sam primjetila da je obrisao sve slike svoje sada bivše djevojke sa svog Instagrama.

Razgovarali smo o mojoj knjizi i on je tražio primjerak. Šalili smo se i smijali, a njegova ruka je okrznula moje golo koljeno, ali onda su stigli njegovi prijatelji, i umjesto da ih pozove za naš sto, on je otišao do njihovog mjesta.

Nekada sam mislila da sve što treba da uradim da bih se svidjela drugima jeste da postanem bolja. Rekla sam sebi kada sredim kosu biće drugačije, kada se taj članak pojavi na internetu, kada kupim tu haljinu. Ali uradila sam sve te stvari i ljudi me i dalje pogledaju i odlaze. Čini mi se da odustajem, jer koja je svrha biti bolji ako to niko ne primjeti?

Nisam skinula šminku kada sam se vratila kući to veče, nisam išla neko vrijeme u teretanu, nisam ništa čitala, samo sam gledala svoje omiljene vlogere kako kupuju namještaj za svoju novu kuću. Većinu večeri sam zaspala u 2 sata ujutru.

Nekoliko noći kasnije bila sam na plesnom podijumu u klubu dok su se disko svjetla presijavala preko mog lica kao da se krećem kroz solarni sistem i svirala je pjesma za koju se činilo da se sviđa svima, ali za koju nikada nisam čula i uprkos svom osmijehu osjetila sam kako me udario veliki talas tuge. Odvukla sam jednu od mojih prijateljica u prostor za pušače i rekla joj kako se osjećam poraženo.

Foto: Canva

Kako nisam sigurna šta više mogu da uradim. Kako saznanje o tome čini da se sve osjeća beznadežno. Rekla je stvari zbog kojih bi se inače osjećala bolje. Da pola muškaraca unutra ne smije da mi priđe, a drugu polovinu ne bih ni pogledala. Ali ovaj put sam pala prenisko za to, pa mi je pokušala pomoći da vidim kako izgleda istina.

Da sve ove promjene koje sam napravila nikada ne bi trebalo da znače više samo zato što ih neko drugi primjeti, već zato što ih ja primjećujem. Zato što kada pogledam sebe u ogledalo, pomislim, jebote, moja kosa izgleda fantastično, a kada se vraćam iz teretane puna endorfina pitajući se kako sam, dođavola, uspjela da podignem tu težinu.

I nažalost, kada konačno zavolim sebe dovoljno da mi to ne treba toliko od drugih ljudi, jer je univerzum kučka, tada će se naći neko ko će me pitati “može piće u četvrtak?” što će zapravo značiti sastanak, i kada me pozovu u bioskop nedjelju dana kasnije, i kada kažu da se nisu ovako osjećali godinama, oni će to zaista i misliti.

Ponovno sam izašla – bila sam previše vani ovih nekoliko nedjelja – i pokušala da uživam u svom tijelu onako kako me moja prijateljica naučila. Izgledala sam odsutno kada su muškarci razgovarali sa mnom kao da tražim prijatelja. Puštala sam da mi se bokovi šire dok plešem jer volim kako mi haljina stoji ispod guze.

Ali opet se ništa nije promijenilo, možda zato što je u mojim očima bilo nešto što im je govorilo da ni ja ne vjerujem u svoju laž. Tada sam u glavi čula glas moje prijateljice koja me pita: Zašto zapravo ne radiš na tome da zavoliš sebe radi sebe, a ne da se pretvaraš, i onda vidiš da li postoji razlika?

Razmišljala sam o tom prijedlogu, o tome da prestanem da se fokusiram na površinu i da kopam sve do meke srži u mojim kostima. Šta ako bih kupila tu knjigu o stilovima romantične privrženosti, otišla na terapiju i počela da govorim o tome kako se oslanjam na druge ljude kako bih stvorila osjećaj važnosti? Šta ako bih ispitivala načine na koje su me roditelji sjebali, vratila se sjajna i nova govoreći stvari poput: “Nisam sigurna da sam u mogućnosti da obradim ove informacije trenutno”, govoreći o granicama i komunikaciji i sa obnovljenim entuzijazmom za duge kupke?

Pa, kada nisam sarkastična na ovaj način, neki dio mene brine da bih mogla da budem promijenjena, da bi to moglo da funkcioniše, čak i ako to znači na bolje. Vezana sam za djevojku koja skroluje kroz ljude koji su pogledali njenu priču i zove ljude kada je pijana. Osjećam da su te sramotne stvari dio onoga što jesam i brinem se da ću izgubiti sebe ako ih promijenim.

Znam da to nije istina – te stvari me ne definišu. Ali stare navike teško umiru, a ja ne želim da ih gledam kako odlaze. Mislila sam da sam se toliko promijenila, ali istina je da uopšte nisam dozvolila sebi da se mnogo promijenim.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije