Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

O najboljoj prijateljici. O mojoj Laotong. O zlatnom lotosu. O jednom jezeru.

Bio je travanj- tvoj mjesec, a dan je bio vedar i vjetrovit kao današnji.

Puhalo sa sjevera i istoka.

Piše: Ana Macan Težački Redakcija

Sunce je neočekivano brzo zašlo, jezero poprimilo boju tvojih očiju, odjednom ti je postalo hladno, zadrhtala si, uvukla se u sebe, primila me pod ruku kao što si činila i godinama prije kad god si se uplašila da jednom nećemo biti ovako blizu jedna drugoj.

Mučilo te da ćemo se zaboraviti, da nećemo moći primiti se ruku pod ruku, da će nas vjetar života raznijeti na sve strane i trajno izbrisati sve naše uspomene. Brinula si da će nas život toliko promijeniti da ćemo se jednoga dana negdje sresti i više se nećemo prepoznati ili, još gore, prepoznat ćemo se, ali nećemo više znati komunicirati pa ćemo odabrati tišinu.

Možda se sada toga više ne sjećaš, ali nekoć si bila djevojka koja se mogla zaljubiti u trešnjin cvat, stablo magnolije, u božićno drvce, u zalazak sunca, u jedno jezero, a ja sam oduvijek i samo bila zaljubljena u riječi. U priču.

Rekla sam ti da sam čula priču o Laotong i da si ti ta moja Laotong. Nekoć je u kineskoj kulturi postoja nekakva žena-vrač, nekakav provodadžija koja je, osim što je djevojkama tražila prikladnog muža gledajući u natalnu kartu, zvijezde, gografsku širinu i dužinu, tražila prema istom principu ženi i najbolju prijateljicu, svemirsku sestru, žensku srodnu dušu s kojom će do kraja života dijeliti dobro i zlo, razgovarati i savjetovati se o braku, djeci, promjenama, starosti.

Dodala sam da su se te žene međusobno stalno posjećivale, a ako se slučajno dogodilo da je nečija srodna duša miljama daleko, one su se cijeli život dopisivale, iako se nisu nikada uživo srele. Tako je nastala i posebna vrsta pisma i jezika, žensko pismo, a svako je prijateljstvo iznjedrilo nove riječi i nove znakove.

Znači kao nas dvije, zaključila si. Jezik, mimike i geste koje samo nas dvije razumijemo. I sve tajne, dijagnoze o kojima šutimo i sva nazaložena bol i nakupljena trulež koje će s nama jednom u zemlju. Priča te smirila, uspravila si se, izašla iz sebe, ali nisi se nikada ni trebala bojati.

Čega da se boji djevojka koja se zaljubi u jedno jezero?

Zar si mislila da nas, naš odnos određuje jezero, ma koliko da smo to isto jezero voljele?! Pa ja bih za tebe naredila labudovima i divljim patkama da prenesu to jezero na svojim krilima i smjeste ga pred tvoju kuću samo da još jednom mogu vidjeti tvoj i svoj odraz u njemu.

Znam da sam ti rekla da je za mene bilo nužno živjeti pokraj neke vode, ali ta voda bi bez tebe ostala samo to- obična voda bez tvoga lika dok plešeš pokraj njega.

Rođena si, znakovito, na Svjetski dan plesa, umjetnosti koja nam je objema bila potrebna da preživimo. Jednom si rekla da je tvoje prvo sjećanje na mene vezano za moje baletne figure; ja ću tebe zauvijek pamtiti kako mi na mješavini hrvatskog i portugalskog zanesneno pričaš o nošnjama, o egzotičnim mjestima na koje još uvijek, tada, zajedno možemo stići.

Niti jedna u tom trenutku, naravno, nije slutila da ćemo godinama poslije plesati bok uz bok, uvijek znajući gdje smo u prostoru upravo zbog one druge.

Preštutjela sam ti tada da zapravo svaka Laotong uopće nije mogla plesati. Laotong je uvijek bila žena polomljenih stopala, žena koja se nije smjela kretati, samo povremeno njihati. Laotong je već kao djevojčica podvrgnuta savijanju prstiju i lomljenju kostiju da bi njezino stopalo došlo do savršenih 7cm duljine i bilo priznato kao zlatni lotos serviran njezinom mužu na dar.

O čemu sam ti točno mogla govoriti toga dana? O ženama kojima je i hodanje bolno? O namjernom lomljenju nogu? Kao da nama nisu i u našoj zapadnjačkoj kulturi i naprednosti toliko puta slomili noge. Pokornost i udovoljavanje!

Pleši, Ana, pleši, dizala si me! Ne daj da te slome! Koliko god da boli, ne daj da ti vide suze! Osmijeh na lice i pleši! Ti si tu samo fizički! Zapravo ulaziš noću u ono naše jezero, svlačiš sve sa sebe, plivaš, roniš i opet si slobodna! Opet si u svojoj vodi!

Iako se sa strane činilo da sam ja ta jača, zapravo sam ja iz tebe crpila svoju snagu! Samo sam tebe mogla pustiti u svoju prazninu, svoju samoću i svoju bol i tako je taj naš odnos, većini neshvatljiv, postao svojevrsna religija, svemir za sebe, mit koji se uvijek svakog travnja ponovno obnavlja.

Moja Laotong! Moja svemirska sestra! Fališ, čak i kad si blizu, kraj mene! A kad te nema… ne znam je li mi to ti fališ ili ja falim sama sebi tko sam i kakva jesam kad sam pokraj tebe!

Sretan ti rođendan, moja svemirska sestro!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije